Otkrivena povezanost otkazivanja pa održavanja Thompsonova koncerta u Kostreni, pokretanja turbofolk radija te ovogodišnjega eurovizijskoga spektakla »Eurosong«
Neslućenom žestinom u Hrvatskoj bjesne kulturni ratovi, što se iz pozicije promatrača može zaključiti na temelju intenziteta javnih rasprava o temama koje se mogu staviti pod zajednički nazivnik – svjetonazorske. Ulazi u taj kontekst i otkazivanje pa održavanje Thompsonova koncerta u Kostreni, zatim pokretanje turbofolk radija, pa čak i ovogodišnji eurovizijski spektakl »Eurosong«.
Prva su dva događaja izazvala pojavu nečega što se naziva politički nekorektnim govorom, odnosno analizu toga koliko su neke pjesme korektne ili nisu korektne. Thompson je, naime, prozivan zbog neprimjerenoga sadržaja svojih pjesama, čime remeti inkluzivni mir jedne sredine, zbog čega je tražena zabrana koncerta, a cajka radio izazvao je zgražanje dijela javnosti zbog navodne kontaminacije kulturnoga prostora estetskim smećem (lijevo-liberalni komentatori to su, nimalo politički korektno i uz neskriveno likovanje, jednostavno poistovjetili s krunicom i Međugorjem). U slučaju pak »Eurosonga« mediji su više-manje podržali manifestaciju i hrvatsku kandidatkinju te općenito prema njoj imali donekle politički korektan pristup. Nije čudno, a za hrvatske je prilike i više nego očekivano, da se različita glazba politizira i uvodi u prostor političke borbe, no zanimljiv je način na koji se određuje koja je to glazba primjerena, a koja nije, i to upravo iz pozicije – političke korektnosti.
Nema jednostavne definicije političke korektnosti jer je to jedan od onih pojmova koji su do te mjere fluidni da im svatko može dodati vlastito značenje. Ipak, politička korektnost u osnovi je dobra ideja. Ona bi trebala omogućiti da se u pluralnom društvu u kojem svatko ima pravo na svoje mišljenje razgovara na način na koji nitko ne će biti uvrijeđen. Problem je nastao onda kad je taj oblik tolerancije postao ideološko oružje kojim se služi za diskreditaciju protivnika.
Fenomen je krenuo iz američkih akademskih krugova koji su smatrali da sama tolerancija nije dovoljna, potrebno je promijeniti jezik polazeći od teze da se upravo u njemu nalazi moć za ispravljanje društvenih nepravda. Zato ga treba očistiti od svih riječi, izraza i pojmova koji mirišu na diskriminaciju. Jasno, to je brzo preraslo granice dobroga ukusa. Kako su kulturni marksisti demaskirali navodni opresivni karakter zapadne civilizacije čija je povijest isključivo povijest (klasnoga) ugnjetavanja – prvo žena, pa seksualnih manjina, domorodaca, etničkih manjina, trećega svijeta itd. – tako se malo-pomalo ukupni diskurs mijenja iz pozitivnoga u negativni, viktimizacija postaje norma, a ljude se gleda isključivo kroz pripadnost određenoj grupi. Tako je »heteroseksualni bijeli čovjek« postao paradigma ugnjetavača, a sve ostale grupe automatski su žrtve toga arhetipskoga neprijatelja. U tom se ključu mijenjaju i dopušteni izrazi u jeziku pa se tako primjerice ne smije rabiti izraz gospođica jer automatski pretpostavlja bračni status te osobe, čime ju se diskriminira; ne smiju se rabiti »rasno« kontaminirane riječi, primjerice ciganin i crnac ili indijanac, bez obzira na kontekst u kojem ih se koristi. I riječi nacionalnih himni također su se našle na meti, jer nisu na liniji rodne neutralnosti pa Vaterland i izraz bratski u njemačkoj himni impliciraju patrijarhalno uređenje društva i maskirani seksizam, Austrijanci su svoje sinove već promijenili u sinove i kćeri, a Kanađani su svoje sinove jednostavno izbacili. Te jezične intervencije dovele su do promjene načina na koji se formira mišljenje, što kao posljedicu ima i cenzuru i autocenzuru. A cenzura je prvi neprijatelj slobode i demokracije. Ili ipak nije?
Ono što je osnovna karakteristika današnjega politički korektnoga govora jest isključivanje protivnika na osnovi onoga što je njemački filozof Leo Strauss nazvao reductio ad Hitlerum. Hrvatski politolog Tomislav Sunić o tome govori vrlo oštro pa upozorava na tendencije etiketiranja političkih protivnika etiketama fašista, neonacista, rasista, ksenofoba i slično, a da se ne upušta u poštenu intelektualnu raspravu. Nadalje navodi da je politička korektnost prerasla u neku vrstu civilne religije Europske unije koja podrazumijeva bezuvjetno vjerovanje u pravnu državu i otvoreno društvo, što po njegovu mišljenju dovodi do toga da Europa i SAD sve više postaju sekularne teokracije u kojim su glavni dogmatici upravo oni koji sebe nazivaju borcima za slobodu.
U reakcijama na dva spomenuta glazbena događaja vidljiv je rezultat toga dogmatizma. Naime, tri vrlo poznata komentatora u najtiražnijim dnevnim novinama koje bi se moglo smjestiti u lijevo-liberalni politički spektar, pojavu su turbofolk radija, vjerovali ili ne – pozdravili. No, da ne bi bilo zabune, uz jasnu distinkciju kako se nitko od njih osobno ne bi spustio na tu estetsku razinu i kako su svi oni za slobodu izražavanja; pozdravili su pojavu toga radija jer demaskira navodnu zatucanost svih, od »časnih, popova do kvazi domoljuba s krunicom u ruci«. Minimalno intelektualno poštenje od politički korektnih bilo bi (osim neuporabe pojmova koji ponižavaju neistomišljenike) da bar na osnovi sadržaja i možebitno negativnoga utjecaja na mlade kritiziraju pjesme koje većinom podržavaju apsolutno sve negativne stereotipe o ženama, ljubavi i životu općenito, koje sve svode na u se, na se i poda se, i koje su sve samo ne politički korektne. No oni su izabrali da sve to jednostavno prilijepe zadrtim Hrvatima, po formuli »neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj«. S druge strane, reakcija na Thompsona vrlo je oštra po liniji politički nekorektnoga govora; on naime u tom crno-bijelom svijetu isključivo pjeva o mržnji i želji za ubijanjem »drugih i drukčijih«, a svi oni koji se na tim koncertima nalaze su, po toj liniji, potencijalni ubojice, silovatelji, vehabijski katolibani, tko zna što sve ne.
Hrvoje Vargić u odličnom osvrtu na fenomen političke korektnosti upozorava na opasnost pogrješne reakciju na nju, na političku nekorektnost. Ona se po njegovu mišljenju događa zbog triju različitih pogrješnih shvaćanja, pogrješnoga shvaćanja istine, nerazlučivanja duhova i pogrješnoga shvaćanja radikalnosti. Politička nekorektnost jednostavno nije rješenje jer produbljuje jaz, ne stvara mostove za dijalog, to je pad u istu zamku dogmatizma u kojem se čovjek slijepo drži parcijalnih istina. Kad bi pošteni intelektualac analizirao Thompsonove pjesme, vidio bi da su sve teme više-manje iste kao i kod drugih, a ratničke pjesme nastale su u specifičnim uvjetima. Činjenica pak da toliki ljudi cijene njegovu glazbu, posebno njezinu domoljubnu notu, govori o potrebi tih ljudi da se s nečim poistovjete i da ta identifikacija nije zlo samo po sebi nego je u najvećoj mjeri potaknuta iskrenim osjećajima prema svojoj zemlji. Jasno, što se ikonografije i »neprimjerenih riječi« tiče, razlog treba dijelom tražiti i u političkoj nekorektnosti kao reakciji na konstantna prozivanja onih s druge strane za ono s čime se većina ipak ne identificira.
Što se turbofolka tiče, pošteni bi intelektualci i u tom području tražili razloge zbog čega je ta glazba mladima danas postala vrsta kontrakulture, zašto se s njom identificiraju, pa bi brzo uvidjeli da su mladi danas i na tom primjeru žrtve tržišta i da podržavajući neprijateljeva neprijatelja srozavaju sve ono za što se navodno bore. Pošteni bi intelektualci dakle jednostavno otvarali dijalog prema neistomišljenicima, a ne bi lijepili etikete – što jednako vrijedi za sve strane u ideološkom spektru. Međutim, svaki je dijalog težak jer svaka strana mora biti spremna čuti stvari o sebi koje očito baš i nije spremna, pa radije egzistira u svojim »sigurnim zonama« cenzurirajući mišljenje drugoga.
Kako onda zvuči politička korektnost? Odgovor je jednostavan, kao »Eurosong«. Kao što je prošlogodišnji pobjednik simpatije kupio majicama s porukom kako su izbjeglice dobrodošle, ili bradata žena svojim »progonjenim identitetom« a ne pjesmom, tako se i u ovogodišnjem natjecanju može prepoznati kako zvuči politička korektnost. Nikako, predvidljivo, bezlično, nebitno, pjesmuljci koje će se vjerojatno zaboraviti minutu nakon što su otpjevani. Slogani poput prošlogodišnjega, »slavimo različitosti«, ili ovogodišnjega, »svi na palubu«, u koji su utrpali ekologiju, inkluzivnost, poštovanje i toleranciju, što je sve to? Ništa, riječ je o komercijalnom proizvodu koji eksploatira teme koje jednostavno idu, slično kao što radi i turbofolk. Ali zanimljivo je da se o tim glazbenim temama i događajima ne će moći pročitati nikakav komentar politički korektnih, visokoumnih moralnih higijeničara za koje je jedini kič koji postoji onaj nacionalni. Možda zato što je tako pisati jednostavnije ili zato što to jednostavno na tržištu ide.
