Uočiti je da se evanđelje druge vazmene nedjelje odvija u širokom vremenskom rasponu od osam dana (usp. Iv 20, 19-23 – prva scena; rr. 24-29: druga scena). Dok se susret učenika s Uskrsnulim dogodio prvoga dana, odnosno na dan uskrsnuća, apostol Toma Krista susreće tek osmoga dana jer prvoga dana nije bio zajedno s učenicima. Prvo se može zapaziti da Toma ne stupa u izravan razgovor s Kristom, nego se obraća zajednici koja sva zanesena govori: »Vidjeli smo Gospodina!« Toma ne vjeruje kazivanju zajednice. Stavlja u pitanje njihovo svjedočanstvo. I to kakvo svjedočanstvo? Svjedočanstvo materijalnoga ispitivanja jer oni govore: »Vidjeli smo Gospodina!« Što drugo zaključiti iz iskaza kada netko kaže: »Vidio sam.«
Jedini zaključak bit će da taj koji govori doista ima uvid u stvarnost o kojoj sam zbori. Stoga će Tomina reakcija u okvirima ovoga evanđeoskoga teksta biti puna ironije jer on ne želi vjerovati kazivanju učenika koji su vidjeli Krista i koji im je, štoviše, pokazao svoje rane, nego on sam želi imati uvid u istu materijalnu stvarnost.
Kako je šaljiv Toma. Psiholozi će reći da je na djelu ljudsko traganje koje je imanentno svakomu čovjeku dokle god je misaono biće, jer svaki čovjek želi se uvjeriti, sumnjati ili pak jednostavno postaviti pitanje. S druge strane bibličar će prelistati ovo isto evanđelje i uvjeriti se da je Toma već pokazivao znakove nesposobnosti shvaćanja Isusa Krista. Dovoljno je prisjetiti se njegovih pomalo i »glupih« izjava iz jedanaestoga poglavlja Ivanova evanđelja kada je zaželio umrijeti i poći za Lazarom (usp. Iv 11, 14-16).
Čitatelj svjedoči genijalnosti evanđelista Ivana koji prikazima svojih likova svakoga čitatelja dovodi do ispovijedanja vjere, i to neizmjerne vjere. Kako pak nastavlja evanđeoski ulomak? Maestralno! Zašto? Sam Krist stupa u dijalog s Tomom te čini ni više ni manje nego isto što je malo prije učinio s ostalim učenicima – poziva Tomu da promotri materijalnu stvarnost onako kako ju vidi svaki čovjek bez iznimke. Još više, Krist ga poziva i da dodirne rane. Isti Krist koji je u istom poglavlju evanđelja Mariji rekao: »Ne dodiruj me!« I što čini Toma?
Svaki čitatelj ovoga teksta, ako ga je pomno pratio od početka, zaključit će – da, dodiruje Krista. Međutim, to se ne događa. Na jednak način to se ne događa ni u susretu s Marijom Magdalenom (usp. Iv 20, 11-18). Jer Krist traži nešto više.
On sam traži radikalno nadilaženje uhodanoga promatranja materijalne stvarnosti. Krist na neki način, može se tako reći, želi transformirati i lik Marije i lik Tome jer će im dati novu perspektivu – duhovnu. Iz toga razloga Toma također odustaje te čini nešto nevjerojatno. Ispovijeda svoju vjeru, i to na do tada neviđen način. Izriče najveću moguću ispovijest vjere u evanđeljima kada kaže: »Gospodin moj i Bog moj.«
Što se dogodilo u Tomi da može učiniti takav korak? U njemu se zbio proces koji evanđelist želi da se dogodi u svakome tko čita to evanđelje – hod od vjere koja propitkuje do vjere koja ispovijeda uskrsnuloga Krista. Gledati, te naposljetku vidjeti, u evanđeoskom odlomku ima višu dimenziju od pukoga promatranja materijalne stvarnosti, iako se u prvi mah čini da je riječ o potvrdi materijalne stvarnosti koja je pred nama. Gledati i vidjeti u ovom se tekstu događa u snazi djelovanja Kristova Duha. Tek čovjek u prostoru i posjedu Božjega Duha, koji je dan po zaslugama muke i smrti Isusa Krista, bit će sposoban Boga gledati i prepoznati u svojem životu. U stvarnosti koja ga okružuje čovjek u Duhu moći će uvijek uočavati znakove uskrsnuloga Krista.
Prvim kršćanima sve bijaše zajedničko. Kao refren riječ »zajedništvo« odzvanja prvim čitanjem od početka do kraja. To pak čitanje u perspektivi autora Djela apostolskih smješteno je u drugo poglavlje iste knjige, odnosno u život prve kršćanske zajednice nakon Pedesetnice – izlijevanja Duha Svetoga na učenike. Kako je uopće moguće takvo zajedništvo? Mnogi će tumači ovoga teksta zastati te reći kako je to idealan prikaz života prve Crkve, koji služi kao model svim zajednicama u budućnosti. No time se na neki način umanjuje ljepota i duh kojim odiše taj biblijski tekst. A ljepotu mu upravo daje život u Duhu Božjem koji vjernike čini jednim tijelom. Jer tako često ljudi gledaju svoje živote i prečesto se nalaze u nezajedništvu. Koji je razlog tomu?
Biblija je sve samo ne knjiga recepata, reći će poznati švicarski bibličar Thomas Römer. Ona svojom naracijom provocira, budi misao, ali ne želi biti knjiga recepata jer je nešto dublje.
Stoga si vjernik treba dopustiti da mu Božja riječ u ovom vazmenom vremenu bude put dolaska do Boga. To su pak činili prvi kršćani: »Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama« (Dj 2, 42). I danas je vjernicima nasljedovati taj put jer to je put otvaranja Duhu Božjemu, koji vjernik već posjeduje u snazi krštenja, koje je primio u krilu Crkve. Snažiti je vjernicima stoga svoju vjeru u djelotvornost toga istoga Duha te biti radosni kršćani koji Uskrsnuloga nose i svjedoče do dana susreta s njim u slavi.
