Nedavno je objavljena zabrinjavajuća statistika prošlogodišnjih prometnih nesreća sa smrtnim ishodom u Europi. U Rumunjskoj je na milijun stanovnika u prometnim nesrećama poginulo 86 osoba, u Bugarskoj 78, a na trećem je mjestu Hrvatska sa 71 osobom poginulom u prometu na milijun stanovnika. Ipak je manje poginulih nego 2022. godine jer Ministarstvo unutarnjih poslova bilježi ih ukupno 275, a godinu prije bilo ih je 292. Sandra Mikulić u Večernjem je listu zapazila da tamo gdje najrazvijenije europske zemlje imaju četiri poginula na 100 000 stanovnika Hrvatska ih ima sedam. Zašto je Lijepa Naša na začelju Europe i što poduzeti da se to popravi? Da bi se odgovorilo na to pitanje, napisala je, valja shvatiti da su za sigurnost prometa odgovorni vozač, vozilo i cesta. Ceste su krive jer su stare pod svakakvim nagibima te pune rupa i zakrpa, a novije su šarolike – neke su izvedene po pravilima struke, neke baš i nisu.
Obnova cestovne infrastrukture skupa je i dugo traje. Drugi aspekt, vozilo, također je mogući uzročnik jer je u prosjeku star 14,83 godine. Čak 67,7 posto registriranih vozila, pokazuju podatci Centra za vozila Hrvatske, staro je deset i više godina. Od ukupno pregledanih 2,3 milijuna vozila na redovitom tehničkom pregledu, 431 625 ih je proglašeno neispravnima. Ljudi većinom nemaju novca za novi auto, mnogi ni za adekvatno održavanje staroga. Prvu adekvatnu edukaciju prosječan vozač ima u autoškoli, kad su mu već stajališta većinom izgrađena i mnoge navike čvrste. Naprednije države prometnu edukaciju provode od osnovne škole, neke i ranije, pa ti mladi ljudi stasaju s izgrađenom prometnom kulturom. U školama u Hrvatskoj nema prometnoga odgoja. Nije uveden čak ni u sklopu nedavnih izmjena, čak ni eksperimentalno, čak ni kao izborni predmet, iako MUP već godinama to predlaže Ministarstvu obrazovanja. »U pravilu im, kao i nama na takav upit, stiže isti odgovor: Za prometnu kulturu nema mjesta u satnici, ti su sadržaji dijelom obuhvaćeni nekim drugim predmetima. Jesu, dijelom – manjkavo i razbacano, nedovoljno da bi djeca shvatila važnost poštovanja prometnih pravila i tolerancije u prometu, to više ako im roditelji u tome ne mogu biti pozitivni uzori. I tako smo na začelju Europe, s vozačima koji voze prebrzo, jedni drugima otimaju prednost, voze pijani i ignoriraju prometne znakove, koriste se mobitelom dok voze. Da, to su najčešći prekršaji hrvatskih vozača«, napisala je novinarka Mikulić.
O čitanju u djetinjstvu i adolescenciji u Hrvatskoj više su rekli rezultati Nacionalnoga istraživanja čitalačke pismenosti osnovnoškolaca (preciznije učenika petoga i sedmoga razreda) u Hrvatskoj koje je nedavno objavilo Ministarstvo kulture i medija, a proveo Nacionalni centar za vanjsko vrjednovanje obrazovanja. Provedeno je u veljači u 85 osnovnih škola iz cijele Hrvatske. Primijenjeno je i šest ispitnih knjižica za ispitivanje čitalačke pismenosti koje je ispunjavalo 4197 učenika petoga i sedmoga razreda. Uz zadatke za razumijevanje teksta u svakoj su se knjižici nalazila i po tri metodološki različita zadatka kojima se ispitivalo razumijevanje riječi iz tekstova i po jedan zadatak vezan uz riječi općega intelektualnoga vokabulara u kojem su upotrebljavane riječi iz školskoga udžbenika. U prosjeku su učenici uspješniji u rješavanju zadataka povezanih s književnim tekstovima jer je točna riješenost 66 posto. Utvrđeno je da djevojčice ostvaruju bolje prosječne postotke riješenosti zadataka – 65 posto, a dječaci u prosjeku 60 posto.
Stajališta prema čitanju učenika sedmoga razreda takvi su da najmanje nekoliko puta tjedno 38 posto njih čita iz zabave tekstove koje sami odaberu, 62 posto ih čita ako moraju, 48 posto bi voljelo da im netko pokloni knjigu, 54 posto izjavljuje da uživaju u čitanju, 46 posto učenika kaže da im je čitanje dosadno. Laptopom, tabletom i stolnim računalom ne koriste se koliko bi se očekivalo, ali pametnim telefonom svakodnevno se koristi 92 posto učenika. Sve uključene škole imaju izdvojen prostor školske knjižnice i ni jedna ga ne dijeli s još nekom školom. U više od polovice škola (55 posto) nema dostupnih računala u školskim knjižnicama, a četvrtina škola ima samo jedno računalo na raspolaganju (24 posto). Više od četiri računala u školskim knjižnicama ima samo tri posto škola. Najviše zabrinjava činjenica da mnogi petnaestogodišnjaci u Hrvatskoj ne postižu razinu osnovne, a 5 posto učenika dostiže najviše razine čitalačke pismenosti. U istraživanjima je potvrđeno da su učenici toga uzrasta u Hrvatskoj izvrsni čitatelji u smislu razumijevanja teksta, no njihov odnos prema čitanju nije zadovoljavajući. Još 2011. utvrđeno je da velik broj učenika ne voli čitati (29 %), a samo njih 17 posto iskazalo je da voli čitanje. Ti su se postotci neznatno promijenili deset godina kasnije, kada je zabilježeno da i dalje gotovo četvrtina učenika ne voli čitati (25 %), a samo je njih 23 posto iskazalo da voli čitanje. Dugogodišnjom provedbom istraživanja u tom području dokazano je da je upravo sklonost prema čitanju jedan od činitelja koji najviše utječu na bolje rezultate iz ispita čitalačke pismenosti.
