– Došli dani domjenaka! – nasmijan k’o mladi mjesec, Franc gladi globus pod majicom i niže. – Posvud se nešto klopa i pijucka, svi te nutkaju, veseli i nasmijani. Od domjenka do domjenka, piješ ‘vamo, kusaš tamo…
– Kusaš… Eh, kako si me samo podsjetio! – upalio mi stari prijatelj lampice sjećanja. – Sjetio si me doba prije domjenaka! Davnina, kad su takve susrete u kancelariji moga oca nazivali »zakuskama«… Eto, Franc, uvijek mi prigovaraš kako uvijek samo prigovaram na prošlost i »pljujem« po svemu što je bilo u onom »crvenom vremenu«: od crvenih marama i plavih kapica s petokrakicama do športskih nedjelja bez misa; od »prigušenih« proslava Uskrsa do radnih Božića… A ipak, evo, sjetio si me što je nekoć bilo bolje nego danas: zakuska od domjenka! Nije ta zakuska trajala jedan školski sat niti su na stolu bili makrobiotički zalogaji, ljepši za oko no za želudac, s neprepoznatljivim sastojcima, možda algama i kukcima… Prestajalo se tada s radnim vremenom, sa svime, pa se na zakusci pilo i kusalo do mile volje. A vidiš, ta zakuska dolazi od riječi »kusati«, valjda praslavenske, što znači »jesti brzo i obilno«, ali često znači i »pojesti ono što si zamijesio«, »ono što se na silu mora pojesti«… A domjenak, taj dolazi od prelijepe riječi »dom«. Pa opet, paradoks: zakuska mi bolja od domjenka?! A tek »fešte«, one iz mojih prvih radnih dana, u doba zvano »samoupravni socijalizam«! Mislim da smo samoupravljali jedino tim feštama: proslavama ženidaba, rođenja djeteta ili odlazaka u mirovinu, ali bile su to prave gozbe! Jelo se tu i pilo, točilo u potocima, glodalo oko kosti stoke sitna i krupna zuba, a uz masno jelo znao se potiho ispričati i koji »masni vic«. Naposljetku, redovito bi se pojavila i koja gitara, zapjevalo bi se od srca… U svakom slučaju vrijeme bi stalo, na posao se više toga dana nije vraćalo ni mislilo. A »prvoborci« fešta odležali bi još koji dan, kao nakon napornih utakmica. Bili smo, nekako, svi podjednako bogati ili siromašni pa bi se tek oko puna stola osjetila raskoš i nije nam se rastajalo. Čak ni poslovođama, koji su bili »bokci« slični kao mi, samo što su nas »morali jahati«. A ovo danas… Prekine se posao načas pa se uredno »odradi« i domjenak: uglađeno se čestita, malo gricne, čašica ispije… I svi se učas raziđu ili se čak vrate na svoja radna mjesta! Kao da ništa nije bilo. Poput robota, bez sjećanja i osjećanja. Ono, kao, malo smo se zabavili pa »i to zbavili«. Trbuhe natrpali pa idemo dalje »delati«. A i to, koliko ih se natrpa s tim »minirolicama« i »kanapeićima« tek zašaranima kojekakvim umacima, vrlo je upitno…
– Heeh, u jednu ruku imaš pravo… – vrati me Franc iz bespuća sjećanja u zbilju. – Ali ja sam ti penzić, i samo ovoga tjedna već sam bio na tri »pozvana« domjenka, na dva sam išao kao »pratnja«, a na jednog se ubacio onak’, »s ulice«… Pa ti ja tak’ od puno malih domjenaka složim jednu vel’ku feštu!
