Američki dokumentarni film redatelja Evgenija Afineevskija »Zima u plamenu: borba Ukrajine za slobodu« (Winter on Fire: Ukraine’s Fight for Freedom) iz 2015. godine ponovno je postao aktualan nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. Dokumentarac koji je nastao u Netflixovoj produkciji bavi se masovnim prosvjedima u Ukrajini koji su počeli krajem studenoga 2013. godine na Trgu neovisnosti u Kijivu i trajali su do kraja veljače 2014. godine. Prosvjedi su bili proeuropski orijentirani pa je Trg neovisnosti, kojemu je više puta mijenjano ime, dobio još jedno ime: Euromajdan, tj. Eurotrg, što je ujedno postao sinonim za prosvjede koji su se proširili na cijelu Ukrajinu i prerasli u pokret poznat pod nazivom Majdanska revolucija, to jest Revolucija dostojanstva.
Afineevskij u dokumentarcu ne daje dubok uvid ni u suvremenu ukrajinsku političku situaciju ni u širi povijesni kontekst, ali dojmljivo prikazuje spremnost Ukrajinaca na borbu za svoja uvjerenja i svoj identitet. Istodobno razotkriva do koje su granice spremni ići oni koji misle da se brutalnom represijom može pokoriti cijeli narod. Unatoč vrlo kratku ekspozeu, Afineevskij prilično jasno daje do znanja da je nova generacija Ukrajinaca, posebno u zapadnom dijelu Ukrajine, proeuropski orijentirana, a istočni je dio većinski proruski (iako ne nužno separatistički ili proputinovski). Iako se to u dokumentarcu ne razrađuje kao tema, također postaje prilično jasno da je u Ukrajini, kao i u svakoj modernoj državi, na političkom spektru zastupljena i krajnja ljevica i krajnja desnica, kao i sve nijanse, odnosno struje i grupacije između tih dviju krajnosti. Međutim, ključna specifičnost Ukrajine nije zastupljenost raznih opcija na političkom spektru, pa čak ni kulturološka razlika između istočnoga i zapadnoga dijela (razlike između juga i sjevera Italije možda su i drastičnije), nego sukob između dvaju pogleda na civilizaciju, odnosno dvije paradigme: jedna je prozapadnjačka, ujedno prodemokratska i slobodarska, a druga je proruska, oligarhijska i autokratska.
Kao što u zemljama koje su nastale iz bivše Jugoslavije postoje »jugonostalgičari«, tako, čini se, i u zemljama koje su bile dio Sovjetskoga Saveza s jedne strane postoje »sovjetonostalgičari« i rusofili, što samo po sebi ne bi bilo ni neobično ni važno da ta skupina ne zagovara uporabu vojne (nad)moći Rusije za (ponovnu) uspostavu Ruskoga Carstva ako već ne i vraćanje Sovjetskoga Saveza i Varšavskoga pakta. S druge strane u Ukrajini i drugim bivšim sovjetskim republikama u međuvremenu je, nakon izlaska iz Sovjetskoga Saveza 1991., dozrela nova generacija koja čezne za tim da njihova domovina postane dio Europske unije kao što su to već postale baltičke države i u tome vide jedinu opciju za bolju budućnost. Upravo je ta generacija prva počela prosvjedovati 21. studenoga 2013. zbog iznenadne odluke predsjednika Viktora Janukoviča da ne potpiše sporazum o političkom udruživanju i slobodnoj trgovini s Europskom unijom. Janukovič je, umjesto toga, odabrao snažnije povezivanje s Rusijom i Euroazijskom gospodarskom unijom unatoč tomu što je Vrhovna rada (ukrajinski parlament) velikom većinom odobrila sporazuma s EU-om. Osim što su se usprotivili Janukovičevoj proruskoj orijentaciji, prosvjednici su se udružili u prozivanju onoga što su vidjeli kao raširenu korupciju u vladi, utjecaja oligarha, zlouporabe ovlasti i kršenja ljudskih prava u Ukrajini.
Prosvjedi, koji su s početka bili mirni, proširili su se na ostatak Ukrajine i s vremenom su se priključile razne skupine, među kojima je bilo i onih koji su na nasilje policije odlučili odgovoriti istom mjerom, a vrlo je vjerojatno među njima bilo i ubačenih provokatora i običnih huligana. Vrlo nasilno postupanje specijalne policije pri rastjeravanju prosvjednika 30. studenoga izazvalo je dodatan bijes. Spirala nasilja nastavila se i eruptirala u sukobima prosvjednika i policije 20. veljače 2014. kada su na prosvjednike zapucali policijski snajperisti, pri čemu je život izgubilo gotovo stotinu osoba. Dan kasnije oporbeni političari i Janukovič dogovorili su raspisivanje novih izbora, ali prosvjednici su odbili prihvatiti taj dogovor zahtijevajući da Janukovič odmah da ostavku. Sutradan je Janukovič prebjegao u Rusiju, koja mu je dala azil.
Cijela ta drama Euromajdana možda ne izgleda toliko tragično iz perspektive aktualne brutalne agresije Rusije na Ukrajinu u kojoj su ljudski i materijalni gubitci mnogo veći, ali Afineevskijev dokumentarac zasigurno nam može pomoći da bolje razumijemo odakle Ukrajinci crpe snagu i odvažnost. Stvarnost je uvijek puno složenija od tipične filmske podjele na pozitivce i negativce, ali Afineevskij je odradio prilično dobar posao u usporedbi s Oliverom Stoneom koji je, kao izvršni producent, pokušao prikazati drugu stranu medalje u dokumentarnom filmu »Ukraine on Fire« (Ukrajina u plamenu) iz 2016. godine te u svojevrsnom nastavku »Revealing Ukraine« (Otkrivanje Ukrajine) iz 2019. godine u režiji Igora Lopatonoka. Naime, Stone i Lopatonok, za razliku od Afineevskija, prikazuju širi politički i povijesni kontekst suvremene Ukrajine i majdanskih prosvjeda, ali na izrazito pristran način. Na primjer, iz povijesti Ukrajine prošloga stoljeća izvlače samo pojedince i događaje koji dio Ukrajinaca povezuje s nacizmom i neonacizmom i pri tome »spretno« preskaču i holodomor (gladomor) i pokolj u Katinskoj šumi (i brojne druge primjere sovjetskih zločina nad Ukrajincima i drugim narodima i skupinama), a Pakt Ribbentrop-Molotov (kojim je, među ostalim, Poljska podijeljena između Njemačke i Sovjetskoga Saveza) predstavlja gotovo isto kao i predsjednik Rusije Vladimir Putin koji je u prosincu 2019. godine izjavio da se stajališta o Paktu Ribbentrop-Molotov izraženi u Rezoluciji Europskoga parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe »ne temelje ni na čemu stvarnom«, a stajališta Europskoga parlamenta ocijenio je kao »besramne laži«.
U dokumentarcu »Ukrajina u plamenu« Oliver Stone s velikim razumijevanjem i prihvaćanjem razgovara s bivšim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem, kojega je Transparency International 2016. godine istaknuo kao najgori primjer korupcije u svijetu. To što je i kako je Stone prikazao u svojim dokumentarcima o Ukrajini možda nije najgori primjer propagande u povijesti kinematografije, ali po svojim porukama, manipulativnim interpretacijama i posljedicama zasigurno pripada skupini filmova na koje treba upozoriti. Iz današnje je perspektive posebno jeziv dio »Otkrivanja Ukrajine« u kojem Stone razgovara s Viktorom Medvedčukom, ukrajinskim proruskim političarom, i Vladimirom Putinom o Ukrajini i Ukrajincima. Dok Medvedčuk govori o Rusima i Ukrajincima kao bliskim narodima, ali dvjema različitim nacijama, Putin jasno i nedvosmisleno govori o tome da je riječ o istom narodu i nacijama. Budući da je predsjednik Rusije još 2019. godine tako govorio pred kamerama, možda ne bi smjelo previše iznenaditi što govori i čini sada iako ni ta spoznaja ne može umanjiti tugu i žalost zbog svega što se sada događa u Ukrajini, kao što ljudima u Hrvatskoj nije nikakva utjeha (ali bi trebala biti pouka) povijesni uvid u velikosrpsku propagandu koja je slijedila iste obrasce: uzmi ono najgore iz povijesti neprijatelja, preuveličaj to i ponavljaj bez prestanka jer laž koja se dovoljno puta ponovi postat će (barem za neke) istina.
Ni Afineevskijev film nije bez mane i moglo bi se reći da također pripada propagandnim filmovima s obzirom na jasnu političku poruku. Zato je dobro podsjetiti na činjenicu da nije svaka propaganda ni negativna ni pogrješna iako najčešće jest manipulativna. Možda bi Afineevskij u nekom savršenom svijetu bez utjecaja ideologije bolje i preciznije prikazao i objasnio neonacističke simbole kojima se koriste prosvjednici ekstremne desnice, koji su u filmu ostali bez komentara, ali ti ekstremisti ionako nisu bili najvažniji dio priče niti mogu biti izgovor za agresiju. Uostalom, neonacisti su brojniji u Rusiji nego u Ukrajini, ali nikomu zbog toga ne pada na pamet agresija na Rusiju. Uz to, treba se nadati da će i Afineevskijev i Stoneovi dokumentarci pomoći onima koji su do sada blagonaklono gledali na Putina i njegov stil vladanja (na žalost, čini se da je takvih u Hrvatskoj, kao i u susjedstvu, bilo mnogo) da jasnije vide o kome i čemu je ustvari riječ.
