Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u Floresu, pučkoj četvrti Buenos Airesa, nešto manje od dvije godine prije početka Drugoga svjetskoga rata. Bio je prvo od petero djece u obitelji niže srednje klase. Njegov otac Mario Bergoglio, računovođa u bojaonici tkanina, i majka Regina upoznali su se u salezijanskom oratoriju. Don Enrico Pozzoli, koji je vjenčao roditelje, bio je duhovni pratitelj cijele obitelji. Ključan je duhovni utjecaj na dječaka imala i baka po ocu Rosa, koja je prije preseljenja u Argentinu u rodnom Pijemontu bila aktivna u Katoličkoj akciji. Kao malen Jorge je provodio mnogo vremena kod bake, koja ga je učila moliti te u njemu zasadila duhovno sjeme. Djed Giovanni, rodom iz Portacomara, borio se u Prvom svjetskom ratu na rijeci Piave. Zbog uspona fašizma i ekonomske krize 15. veljače 1929. djed i baka doplovili su do Buenos Airesa. Početak Drugoga svjetskoga rata snažno je potresao obitelj, koja je pratila događanja u Europi, gdje je živjela rodbina. Iako je imao lijepo djetinjstvo, Jorge je prvi put postao svjestan ratnih stradanja i siromaštva u kojem mnogi žive. »Sve smo imali premda smo živjeli u jednostavnosti. Nije bilo važno imati automobil ili odijelo po mjeri ni odlaziti na odmor, najvažnije je bilo biti sretan. A toga nam, hvala Bogu, nije nedostajalo. Nadasve, nismo se plašili da će nam netko iz SS-a pokucati na vrata da pretrese kuću«, zapisao je u svojoj autobiografiji »Život; moja povijest u Povijesti«. U školi je volio matematiku, književnost, filateliju i šport. Kao živahan dječak vježbao je matematiku na neobičan način, uspinjući se stubama. Strastveno je navijao za nogometnu ekipu San Lorenzo de Almargo i igrao briškulu. U njegovoj se obitelji željno iščekivao kraj rata koji je konačno proslavljen i u Buenos Airesu, nažalost nakon atomske bombe.
Hladni rat podijelio je svijet, a obitelj je dobila posljednju prinovu, djevojčicu Mariju Elenu, nakon čijega je rođenja majka Elena patila zbog zdravstvenih problema. Zbog toga su Jorge, njegov brat Oscar i sestra Marta 1949. uz pomoć don Pozzolija primljeni u katoličke internate. Dvanaestogodišnji Jorge pohađao je zavod »Wilfrid Baron de los Santos Angeles« u gradu Ramos Meiji, oko dvanaest kilometara od kuće. Salezijanska disciplina, s naglaskom na poštenje u športu i marljivost, bila je poticajna: »Najvažnija je bila, vjerujem, činjenica da je zavod, budeći našu savjest za stvarnost, stvarao katoličku kulturu koja nije bila dvolična ni zbunjujuća. Živjeli smo i milosrđe prema drugima, a bilo je istinsko!« zapisao je kasnije u autobiografiji. Ondje je kao dječak zavolio i karitativno djelovanje. Ondje je prvi put osjetio svećenički poziv. Školujući se kasnije za kemijskoga tehničara, Jorge je stekao važnu mentoricu – paragvajsku kemičarku Esther Ballestrino, marksističku aktivistkinju. Bila je ateistkinja i borkinja za prava potlačenih. Sve do njezine tragične smrti otac Bergoglio i ona održavali su prijateljski odnos pun poštovanja. Ona ga je, kako kaže, naučila misliti, otvorivši mu vrata u svijet društva i politike. U argentinskom društvu tada se naveliko raspravljalo o progonu mogućih komunista u SAD-u, što nije zaobišlo ni Bergoglia. Za pedesete kaže da su bile najvažnije u njegovu životu: »U tom sam desetljeću stekao radno i ljubavno iskustvo, za dlaku sam izbjegao smrt te sam osjetio svećenički poziv.« Ključan trenutak dogodio se 21. rujna 1953., početkom proljeća. Žureći se na izlazak s prijateljima, prošao je pokraj bazilike San Jose de Flores i osjetio potrebu ući i »pozdraviti Gospodina«. Pomolio se i poželio se ispovjediti. Tijekom ispovijedi osjetio se snažno obuzet Božjim milosrđem. O svojoj želji da postane svećenik nije govorio nikomu osim ocu Carlosu Duarteu Ibbari – koji ga je ispovjedio. Majci je tajio odluku, uz izgovor da ide studirati medicinu.
Prva postaja Bergogliova puta prema svećeništvu bila je bogoslovija. Godine 1957. pogodila ga je snažna upala pluća koja je rezultirala odstranjenjem dijela jednoga plućnoga krila. Po izlasku iz bolnice, u kojoj je imao vremena razmišljati, odlučio je ući u Isusovački red. Privlačila ga je njihova disciplina i misionarski karakter Družbe. Želio je postati misionar u Japanu, no to mu zbog slabijega zdravlja nikada nije omogućeno. Godine 1958. pridružio se isusovcima. Čekao ga je studij, potom misija u Čileu i služba nastavnika u Santa Feu. Kao dvadesetdevetogodišnji nastavnik književnosti i psihologije znao je pristupiti buntovnim učenicima na pravi način. Bilo je to doba »beatlemanije« pa je skupina nadobudnih učenika željela oponašati Beatlese na španjolskom. Bergoglio im je nabavio potrebnu opremu i podupro njihov eksperiment, »još jednu od brojnih prilika za gradnju zajedništva«. Dovodio je u školu pisce – među kojima se našao i popularni Borges – i poticao učenike na kreativno pisanje. Započele su pripreme za svećeničko ređenje.
Dana 13. prosinca 1969. zaređen je za svećenika, u dobi od 32 godine. Tom prigodom baka Rosa poklonila mu je kutiju s priborom za bolesničko pomazanje i napisala mu kratko pismo, testament svojim unucima. »Ako vas jednoga dana bolest, patnja ili gubitak drage osobe ispune potištenošću, sjetite se da jedan uzdah i pogled prema svetohraništu koje čuva najvećega i najuzvišenijega Mučenika te prema Mariji podno križa mogu biti poput kapi melema i na najdublje i najbolnije rane«, stoji u pismu. Argentinu je uskoro pogodio državni udar generala Jorgea Rafaela Videle i tada je uspostavljena diktatura. Osobe osumnjičene za ljevičarsku subverziju bile su uhićivane i mučene, a mnogi su ljudi ubijeni u tzv. letovima smrti – bačeni su u ocean iz zrakoplova. Isusovački zavod u San Miguelu bio je meta vojnih posjeta zbog sumnje da podupiru »curas villeros«, svećenike koji su djelovali u siromašnim četvrtima, koje su smatrali pobornicima komunističke ideologije. Neki su biskupi poput mons. Enriquea Agnelellija ubijeni, no o. Bergoglio, koji je skrivao neke bjegunce u Zavodu, ipak nije otkriven. Dvojicu isusovaca koji su radili u naselju baraka sa siromašnima oteli su dužnosnici režima. Bergoglia su tada, a i kasnije, neki optuživali da nije dovoljno učinio da ih puste. Otac Yolando Vori i otac Francisco Jalics naposljetku su pušteni i upućeni u inozemstvo. U to mučno vrijeme »desaparecidosa« – nestalih osoba koje su vjerojatno bile ubijene – za djecu koja nisu imala organiziranu odgovarajuću pastoralnu skrb i obrazovanje Bergoglio je organizirao vjeronauk i nogometne utakmice. Njegova nastavnica i prijateljica Esther također je stradala u progonu.
Godine 1980. otac Bergoglio vratio se u San Miguel, a 1986. otišao je u Njemačku radi studija, pripremiti disertaciju o Romanu Guardiniju. Stanovao je kod ljubazne katoličke obitelji. Ondje je otkrio pobožnost Gospi Koja Razvezuje Čvorove, koju je po povratku u Argentinu neumorno širio. »Premda sam bio na studijskoj godini, na koju me uputio provincijal, nije mi nedostajalo previranja, teškoća, grijeha i zaprjeka koje su se činile nepremostivima. U tim sam trenutcima još jednom, unatoč svemu, osjetio prisutnost Gospodina koji me čekao, kao i Gospinu prisutnost«, napisao je o tom razdoblju.
Središnji događaj toga desetljeća bio je pad Berlinskoga zida, koji je argentinska javnost pozdravila s nadama i očekivanjima slobode i mira. U Argentini je došlo do demokratskih promjena. Otac Bergoglio, poglavar isusovačke provincije i bivši rektor zavoda »Colegio Maximo«, voljom poglavara poslan je u Cordobu, u isusovačku rezidenciju, gdje je služio kao ispovjednik i brinuo se o starijoj subraći. To je razdoblje bilo teško i mračno, no tada je učio biti »pastir s mirisom ovaca«. Pripremalo ga je to za 13. svibnja 1992. kada je imenovan pomoćnim biskupom Buenos Airesa. U to je vrijeme sporazumom u Maastrichtu rođena Europska unija u modernom obliku. Pozdravio ju je vjerujući da je izgrađena na kršćanskim načelima solidarnosti i supsidijarnosti. Smatrao je da kršćani mogu dati važan doprinos njezinu jedinstvu, »ponovno otkriti smisao pripadnosti zajednici«, dajući »lijek za individualizam«, posebno glede primanja migranata.
Biskup Bergoglio 3. lipnja 1997. imenovan je nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa, a 2001. papa Ivan Pavao II. kreirao ga je kardinalom. Tada je postao vidljiv njegov pastirski stil; nastojao je živjeti skromno i štedljivo te biti blizu siromasima. Putovao je javnim prijevozom i kuhao za svoje goste, kako je naučio od majke i bake. »Za razliku od tolikih drugih velikodostojnika, on je u ormaru imao kardinalske halje koje nisu krojene po mjeri: to su bile one koje je nosio kardinal Quarrancino, koje su prekrojile časne sestre«, napisao je njegov životopisac Fabio Marchese Ragona. S dolaskom recesije 2001. počeo je govoriti o »ekonomiji koja ubija« i na tragu socijalnoga nauka Crkve upozoravati na to da tržište ne može autoregulacijom postići pravednost. Posebnu je pozornost posvećivao pučkoj pobožnosti, smatrajući je »imunološkim sustavom Crkve«.
Izabran za papu 2013., i uzevši ime Franjo, Jorge Mario Bergoglio izložio je i nastojao provesti u djelo viziju Crkve kakva se u njemu dugo oblikovala: misionarske, blage, skromne, sinodske, deklerikalizirane, antielitističke i otvorene. Bitne konture toga nacrta oblikovane su na općim skupštinama biskupa Latinske Amerike i Kariba, od kojih je posebno važna skupština u Aparecidi. Ondje je započela njegova bliska suradnja s kardinalom Victorom Manuelom Fernandezom kojega je 2023. kao papa imenovao prefektom Dikasterija za nauk vjere. Stupovi su dokumenta iz Aparecide bili »prihvaćanje svega što dolazi iz naroda; biti misionarska Crkva u izlaženju… i pučka pobožnost koja nam omogućuje da nastavimo prenositi vjeru na jednostavan i prostodušan način«, zapisao je u svojoj autobiografiji. Iako poznat po svojoj otvorenosti svima i u Crkvi i izvan nje, više je njegovih koraka i izjava izazvalo kritike i podjele – primjerice pozitivno stajalište o cijepljenju tijekom pandemije koronavirusa, fusnota o mogućnosti pripuštanja pričesti crkveno vjenčanih i civilno rastavljenih te ponovo vjenčanih, dvosmislene odredbe o blagoslivljanju istospolnih i izvanbračnih parova te veoma popustljivo stajalište o imigraciji. Papa Franjo umro je na Uskrsni ponedjeljak, 12. travnja 2025.
