Da je ime doista znak, vidi se iz činjenice da ljudi iste osobe i pojave nazivaju različitim opisnim imenima. Tako nije svejedno govorimo li o osobama s invaliditetom ili invalidima, a pogotovo nije svejedno nazovemo li nekoga »mučenikom vjere« ili »ratnim zločincem«. Bl. Alojzije Stepinac i za života i poslije ostao je znak osporavan, kamen spoticanja, kao i Učitelj kojega je nastojao nasljedovati. Razlozi nadijevanja različitih opisnih imena otkrivaju dramu Stepinčeva života i burna vremena u kojima je živio i koja su se nastavila nakon njegove smrti.
»Začuđujuća« gesta s nadbiskupskoga dvora
U roditeljskoj kući, u selu Brezariću kod Krašića, maloga su Alojzija od milja zvali Lojzek. Kada je zaređen i postao ceremonijarom biskupske kurije, nagovorio je biskupa Antuna Bauera na izdavanje okružnice kojom je u studenom 1931. osnovan zagrebački Caritas. Kada je 1934. imenovan najmlađim nadbiskupom koadjutorom na svijetu, Stepinac je znatno smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru pa su ga neki svećenici prozvali »boljševičkim nadbiskupom«.
Poglavnikove pogrde
Prema povijesnim izvorima, izvješća njemačke tajne službe o Stepincu bila su negativna. Smatrali su ga provokatorom budući da se protivio rasnim zakonima, nehumanim deportacijama i političkim ubojstvima. Odnosi između Ante Pavelića i Stepinca bili su zategnuti te je zabilježeno da ga je 1943. poglavnik nazvao »magarcem i balavcem« nakon što mu je Stepinac rekao da »ne može istrijebiti Cigane ili Židove jer ih se smatra inferiornom rasom«. S dolaskom komunista na vlast, budući da je Stepinac prozivao vlasti zbog kršenja ljudskih prava i nastojanja da izguraju vjeru iz javnosti, bio je optužen da se nije dovoljno zauzeo za spašavanje Srba i Roma tijekom režima NDH, da je podupirao fašističku politiku te da je odgovoran za prisile prijelaza pravoslavnih kršćana na katoličanstvo. Stepinac je osuđen na montiranom procesu i time je službeno dobio pečat »izdajnika«. Spomenute optužbe ponavljaju se i danas, iako je 2016. Županijski sud u Zagrebu poništio presudu protiv Stepinca. Treća točka optužnice na montiranom procesu glasila je: »ustaški vikarijat«. Čak i nakon beatifikacije 1998. srbijanski ga je ministar Aleksandar Vulin 2015. nazvao »ustaškim vikarom«, s čime se složio najčitaniji hrvatski mrežni portal Index.hr. Istina je da je Stepinac bio vojni vikar, ali ne ustaški, nego ga je imenovao Vatikan za sve katolike vojnike na području Kraljevine Jugoslavije, kasnije i NDH, što su potvrdili brojni povjesničari.
»Mučenik vjere«
Celestin Tomić u stručnom je članku 1998. istaknuo Stepinčevo mučeništvo, pojasnivši da ono prema učenju Crkve uključuje spremnost na mučeništvo, prihvaćanje mučeništva iz ljubavi prema vjeri i Crkvi te ljubav i opraštanje progoniteljima, što je sve Stepinac pokazao. Zbog toga je kardinal Francis Spellman u New Yorku 1948. otvorio srednju školu nazvanu po Stepincu, Archibishop Stepinac High School. »Alojzije je Stepinac bio mučenik triju režima: u Kraljevini Jugoslaviji zato što je branio prava Crkve i prava porobljenoga hrvatskog naroda pa ga je četnička velikosrpska organizacija pokušala nekoliko puta ubiti; u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj što je otvoreno osuđivao nasilje, rasne teorije te branio dostojanstvo svakog čovjeka, ali ga nacisti i ustaše nisu imali vremena ukloniti; u komunističkoj Jugoslaviji u kojoj se mučeništvo napokon i dovršilo zato što je branio prava svakoga čovjeka, Katoličke crkve te primat svetoga Oca«, napisao je Celestin Tomić.
»Ratni zločinac«
Godine 1945., s dolaskom komunizma, Radio Beograd nazvao je Stepinca »ratnim zločincem«. Na tu se izjavu nadbiskup osvrnuo u poznatoj propovijedi koju je održao 18. ožujka iste godine u bazilici Srca Isusova, u kojoj je kritizirao komunizam kao neprihvatljiv sustav ideja koji odbacuje Boga i negira obitelj, a vjeru želi stjerati u četiri zida. Povjesničari koji slikaju Stepinca u negativnom svjetlu – kao što su Hrvoje Klasić, Ivo Goldstein i (dijelom) Jozo Tomašević, zamjeraju mu da nije javno osudio progon i nasilje nad Srpskom pravoslavnom Crkvom u NDH, kao i da nikada javno nije osudio ustaški režim. Premda postoje Stepinčeve propovijedi i pisma koja pokazuju suprotno, da se zalagao za pravedna suđenja i kritizirao rasne zakone te politička ubojstva, jedna strana historiografa i dalje smatra da nije učinio dovoljno.
»Isus s bombonima«
Poznata je priča o djeci i bombonima iz razdoblja zatočeništva u Krašiću. U selima oko Krašića živjelo se vrlo skromno i roditelji djeci nisu kupovali slatkiše. Kada bi izišao na šetnju, kardinal bi viđao djecu i odlučio je nabaviti im bombona. Tako su djeca, kada bi ga vidjela, uzvikivala »Hvaljen Isus!« znajući da bomboni stižu, no mala djeca upamtila bi samo drugi dio pozdrava, »Isus«. Tako su uskoro, kada bi vidjela kardinala, počela uzvikivati: »Ide Isus!« pa je postao poznat kao »Isus s bombonima«.
Britanski otrov i lijek
Jedan od najžešćih kritičara Stepinca svakako je britanski novinar Richard West koji je u svojoj knjizi o Titu te usponu i padu komunizma u Jugoslaviji 1994. nazvao Stepinca »puritanskim fanatikom«. Naime, prema Westu glavni su krivci za stradanja u Drugom svjetskom ratu hrvatski katolički svećenici. Stepinac je, prema Westu, bio njihov vođa i radikalan, opsesivan nacionalist. Za razliku od Westa, prosudba britanske povjesničarke Stelle Alexander o Stepincu mnogo je uravnoteženija. »Njegova hrabrost, koja je uvijek bila velika, povećavala se kako su pritisci protiv njega postajali teži i naposljetku se može opisati kao herojska; to i njegova odanost službi činili su bijeg ili čak povlačenje iz njegove biskupije nezamislivima«, napisala je 1978.
»Katolički uzor čovjekoljublja« i »svetac«
»Blaženi Alojzije Stepinac katolički je uzor čovjekoljublja, neka vrsta kompasa hrvatskomu narodu koji je i obilježen njegovim imenom, nadahnuće je i primjer služenja čovjeku i neka nam on bude učitelj« rekao je kardinal Josip Bozanić 2015. na Kolokviju održanu u kongresnoj dvorani Ekonomskoga fakulteta. Na tom je tragu i ocjena zbornika radova iz 2009. u kojem je više stručnjaka svojim radovima ocijenilo Stepinca kao »svjedoka vremena« i »vizionara za treće tisućljeće«, što je ujedno i naziv zbornika. U današnjem povijesnom trenutku, koji na mnogo načina sve više podsjeća na Stepinčevo burno vrijeme, dobro je prisjetiti se kako je sam bl. Alojzije opisao sebe odnosno svoje djelovanje. »Moja je politika bila i uvijek će biti spašavati duše«, rekao je na svetkovinu Svih svetih 1945. A kada su hrvatski vjernici 1946. pitali papu Pija XII. na audijenciji kada će Stepinac postati kardinalom, papa im je odgovorio: »Nemate, doduše, kardinala, ali imate svetca.«
