Poznato je da se znanost razvija svakim danom, no čini se da malo toga nalazi put do dokumenata crkvenoga učiteljstva. Kako nadići tu napetost između Crkve i znanosti?
Darko
Malo ste nas iznenadili tom svojom tvrdnjom. Prvo stoga što nam se čini općenitom, pa nam je teško dati konkretan odgovor. Drugo stoga što nam se čini da je paušalna, a ako griješimo, onda Vam se ispričavamo. Naime, svatko tko pozorno prati razvoj crkvenoga nauka svjestan je i zna da napetosti između vjere i razuma, između crkvenoga nauka i znanosti – baš i nema. Može biti neslaganja oko nekih pitanja, posebno onih antropoloških koja ugrožavaju Božji spasenjski plan s čovjekom, a temelje se ne na znanosti, nego na scijentizmu, to jest slijepom i nekritičkom povjerenju u »napredak« znanosti i tehnike bez propitivanja ili na povjerenju u tuđe mišljenje bez kritičkoga odmaka. Crkva propituje i nije pozvana, a crkveni bi Vam oci rekli i da »nema ovlasti«, bez obzira na neka znanstvena mišljenja, mijenjati božanski nauk koji je upisan u čovjekovo srce i ono što je neprihvatljivo uvrstiti u svoje dokumente ili svoj nauk, ako ste na to mislili. Možda u tome prepoznajete i »napetost«, to jest u činjenici da Crkva ne prihvaća sve što »znanost« kaže. Ali upravo bismo zbog toga mogli reći da se u crkvenim dokumentima, bilo da je riječ o papinskim dokumentima ili dokumentima pojedinih kongregacija, dikasterija, akademija ili vijeća ili da je riječ o teološkim promišljanjima, itekako govori, a onda i raspravlja o novim znanstvenim spoznajama i prijedlozima koje se promatra sa stajališta katoličkoga nauka. No ne prihvaća se sve i ne postaje sve polog vjere i dio katoličkoga nauka. Mislimo da o tome nije potrebno ni pisati, ali dovoljno je u ruke uzeti dokumente i enciklike posljednje trojice papa – sv. Ivana Pavla II., pape u miru Benedikta XVI. i pape Franje – pa da se i površnim čitanjem može uočiti koliko prate znanstvena istraživanja i tvrdnje te na njih daju odgovor crkvenoga učiteljstva u skladu s katoličkim naukom na različitim područjima. Primjerice sv. Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Vjera i razum« ističe: »Čovjek obasjan svjetlom razuma zna pronaći svoj put i prijeći ga lako i bez teškoća sve do kraja, samo ako ispravna duha ucijepi svoje istraživanje u ozračje vjere. Zbog toga se razum i vjera ne mogu odvojiti, a da istodobno čovjek ne izgubi sposobnost da na prikladan način spozna svijet, Boga i sebe sama« (ViR, 16).
Možete li mi pojasniti zašto svećenik tijekom mise dodaje vodu u vino u kaležu?
L., Zagreb
U »Općoj uredbi Rimskoga misala« u dijelu koji govori o euharistijskoj liturgiji u br. 141 i 142 piše: »Svećenik, za oltarom, uzme pliticu s kruhom i držeći je objema rukama malo podignutu iznad oltara, tiho govori: ‘Blagoslovljen si, Gospodine.’ Zatim pliticu s kruhom stavi na tjelesnik. Poslije toga svećenik, stojeći na strani oltara, prima od poslužitelja vrčiće, ulije u kalež vina i malo vode te tiho govori: ‘Otajstvo ove vode i vina.’ Vrativši se k sredini oltara, prihvati kalež objema rukama i drži ga malo iznad oltara te tiho govori: ‘Blagoslovljen si, Gospodine’, a zatim stavi kalež na tjelesnik i, ako je zgodno, pokrije ga pokrivalom. Ako se ne pjeva prinosna pjesma, odnosno ne sviraju orgulje, svećeniku je dopušteno da, pri prikazivanju kruha i vina, glasno izgovara blagoslovne obrasce, na koje će narod uskliknuti: ‘Blagoslovljen Bog u vijeke.’« Premda u »Općoj uredbi« nema tumačenja, nego je samo navedeno što svećenik čini, na internetskim stranicama Zagrebačke nadbiskupije ta je gesta protumačena ovako: »Prvo od tih otajstava (mala otajstva, prema autoru) očituje se u trenutku kada đakon ili svećenik ulijeva vino u kalež dodajući malo vode. Riječi koje izgovara tihim glasom definiraju ovaj čin kao otajstvo: ‘Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva Isusa Krista, koji se udostojao uzeti dijela u našem čovještvu.’ Na čisto prirodnoj razini miješanje vina s vodom u antičkom svijetu bila je uobičajena gesta i ona je bila dio pripreme vina. Ali u ovom konkretnom činu postoje i oni koji su primijetili, od najstarijih vremena, divnu sliku u kojoj se vidi naše zajedništvo s Kristovom žrtvom. Od dva elementa, vino i voda, vino je dragocjenije i stoga predstavlja božanstvo. Voda dodana u vino predstavlja naše siromašno čovječanstvo, koje će se u potpunosti sjediniti s božanskim Kristovim životom tijekom onoga što slijedi. Već od sredine trećega stoljeća sv. Ciprijan je o tome govorio na ovaj način. Rekao je da nikada ne bismo smjeli prinositi vino bez vode jer bi to značilo prinositi Krista bez njegova naroda. To je mala gesta, jedna više, ali čini se već dugo i otajstvo je koje je upečatljivo.«
