U našem se društvu svako malo govori o ljudskim pravima, pa se među njima spominje i »pravo na pobačaj« koje po meni ne postoji jer je to takozvano »pravo« u suprotnosti s pravom drugoga, to jest još nerođenoga čovjeka. Nedavno je o tome u jednoj televizijskoj emisiji govorio i profesor Tonči Matulić s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu. U tom je kontekstu s još jednom profesoricom na medicini i pravnicom, ako se dobro sjećam, raspravljao i o pravu na prigovor savjesti. U tom se nisu svi složili pa ispada da pravo na prigovor savjesti ne bi smjeli imati svi oni koji se na njega prizivaju, premda svi vrlo rado govore – posebno političari, razni pripadnici lijevih »civilnih udruga« i njihovi aktivisti – da samo vjernici ne bi imali čak ni pravo na mišljenje, a pogotovo ne na prigovor savjesti. Što kaže Crkva?
Čitatelj, Zagreb
U općem je smislu prigovor savjesti odbacivanje neke naredbe zbog pobuda savjesti ili zbog osobnih uvjerenja. Obično se i po općem shvaćanju pod prigovorom savjesti podrazumijeva svjesno protivljenje služenju vojne obveze ili nošenju oružja, piše u Enciklopedijskom teološkom rječniku Luigi Lorenzetti, polazeći od daleke prošlosti u kojoj se problem glede moralne dopustivosti služenja vojne obveze razmatrao još u ranom kršćanstvu, kada je bila veoma proširena ta praksa protivljenja novačenju u vojnu službu. »Među kršćanskim mučenicima ima mnogo prigovarača savjesti«, piše Lorenzetti, dodajući da u srednjem vijeku i u moderno doba na vrlinu prigovora savjesti upozoravaju različite mirotvorne struje, među kojima se u Katoličkoj Crkvi ističu franjevci. U novije doba i Vijeće Europe i Svjetsko vijeće Crkava pridružuju se Katoličkoj Crkvi koja se snažno zauzima za pravno priznanje prigovora savjesti, posebno od Drugoga vatikanskoga koncila. Tako se u koncilskim dokumentima, ali i u Kompendiju socijalnoga nauka Crkve, ističe da »oni koji se pozivaju na prigovor savjesti, koji načelno odbacuju služenje vojnoga roka u slučajevima kada je on obvezan, jer ih njihova savjest dovodi do odbacivanja bilo kakve upotrebe sile ili sudjelovanja u određenom sukobu, moraju biti na raspolaganju za obavljanje drugih vrsta služba« (br. 502).
Istina je pak da gotovo sve europske – možemo reći demokratske – države priznaju pravo na prigovor savjesti, ali – upozorava Lorenzetti – donose ograničavajuće klauzule kojima žele obeshrabriti i otežati takav izbor. U našem se društvu, kako i Vi sami primjećujete, ponekad čini kao da su se politika i neke liberalne struje i aktivisti »udružili« ne bi li spriječili ostvarivanje prava na prigovor savjesti, optužujući vjernike (ali i ostale osobe koje se pozivaju na to pravo) da takvom odlukom štete drugima ili čak da ne ispunjavaju svoje profesionalne obveze. Posebno je velik pritisak na one koji ne žele sudjelovati u grijehu činjenja pobačaja, ni na koji način, jer je samo sudjelovanje u tom činu – koji Drugi vatikanski koncil naziva »užasnim zločinom« – težak grijeh.
Vjernicima katolicima vrlo jasno progovara Kompendij socijalnoga nauka Crkve koji u broju 399 tumači pravo na prigovor savjesti: »Građanin u savjesti nije obvezan slijediti propise građanskih vlasti ako su protivni zahtjevima moralnoga reda, temeljnim pravima osoba ili naučavanjima evanđelja«, pozivajući se pri tome na Katekizam Katoličke Crkve. »Građanin je u savjesti obvezan da ne slijedi propise građanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku evanđelja. Uskrata poslušnosti građanskim vlastima, kad im zahtjevi protuslove ispravnoj savjesti, opravdana je razlikovanjem služenja Bogu i služenja političkoj zajednici. ‘Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje’ (Mt 22, 21). ‘Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima«'(Dj 5, 29)«, piše u Katekizmu (br. 2242), koji se sa svoje strane poziva i na naučavanje Drugoga vatikanskoga koncila: »Gdje javna vlast prelazi granice svoje mjerodavnosti i tlači građane, oni neka ne uskraćuju onoga što od njih doista zahtijeva zajedničko dobro; ali neka im je slobodno protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon« (Gaudium et spes, br. 74).
Kompendij pojašnjava da nepravedni zakoni moralno ispravne ljude stavljaju pred dramatične probleme savjesti: kada su pozvani sudjelovati u zlim moralnim činima, dužnost im je odbiti, što jasno ističe i sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Evanđelje života« (EŽ, br. 73). »Osim toga što je moralna obveza, to odbijanje ujedno je i osnovno ljudsko pravo koje – upravo zato što je takvo – mora priznati i štititi i sam građanski zakon: ‘Tko se poziva na prigovor savjesti mora biti zaštićen ne samo od kaznenih mjera, nego i od bilo koje štete na zakonskom, disciplinskom, ekonomskom i stručnom planu« (EŽ, br. 74). Kompendij dodatno prisnažuje svoje tumačenje dodajući da je »teška obveza savjesti ne pristati na suradnju, pa ni formalnu, u onim djelima koja su u suprotnosti s Božjim zakonom, premda ih građansko zakonodavstvo dopušta«. »Naime, ta suradnja nikada ne može biti opravdana, niti pozivajući na poštovanje slobode drugoga, niti se upirući o činjenicu da je građanski zakon predviđa i zahtijeva. Nitko se nikada ne može ukloniti od moralne odgovornosti za učinjena djela i po toj će odgovornosti sam Bog suditi svakoga (usp. Rim 2, 6; 14, 12).« Zbog svega toga svaki će vjernik u danim okolnostima znati prosuditi i pozvati se na priziv savjesti i odbiti sudjelovanje u grješnim činima.
