Blagdani su Božjih ugodnika poput odskočne daske – snažno se čovjek može osloniti na svetačko svjedočanstvo da bi s poletom dospio mnogo dalje nego da je išao sam. Metoda je to koja vrijedi i za Crkvu, i za narod, i za društvo. U tom smislu znakovite su poruke uz ovogodišnje Stepinčevo izrečene u Rimu i New Yorku gdje su dvojica kardinala bl. Alojzija Stepinca proglasili zagovornikom potrebnoga crkvenoga jedinstva na razini sveopće Crkve, što je na trenutke zvučalo poput najave za žarko željenu skoru Stepinčevu kanonizaciju. No odgojna dimenzija, za neke možda i bolna, bila je prisutna na zagrebačkoj proslavi Stepinčeva. Budući da crkvene sumnje u Stepinčevu svetost ne postoje i ne treba ju dokazivati, čini se da je sada važnije razmišljati u kakvu će stanju katolički vjernici i društvo u Hrvatskoj dočekati vijest o kanonizaciji – jer od onih koji su njegovi, i koji se busaju da su njegovi – više se i traži.
»Danas u hrvatskom društvu imamo talentiranih, dobronamjernih i požrtvovnih pojedinaca. Ipak vlada dojam da u svim segmentima javnoga života nedostaje jasnoća moralnih uvjerenja, a slijedom toga i jasnoća i smjelost u njihovoj primjeni u konkretnim životnim okolnostima. Kao da nam nedostaje ono ‘nešto’ temeljno što je posjedovao blaženi Alojzije i što čini razliku između njega i nas«, rekao je nadbiskup Kutleša. Potom je »ono nešto temeljno« pronašao citiravši bl. Stepinca: »Jedno od najvećih zala našeg vremena jest besavjesnost ljudi kojima je povjerena sudbina drugih. (…) Ali jer ideja dužnosti povlači za sobom ideju žrtve, a za žrtvu treba junaštva, zato imamo danas u ljudskom društvu velik broj plaćenika, a malo savjesnih ljudi.« Nažalost, od kušnje plaćeništva o kojem je govorio kardinal Stepinac nisu danas izuzeti ni neki »profesionalni vjernici« koji misle da se na crkvenim ranama mogu ubirati plodovi pa (toga možda nisu ni svjesni) šire neki jeftini, progresivistički katolički populizam, i ne rade uvijek za katoličke interese ma koliko bili uvjereni u svoje dobre namjere.
Nadbiskup je u propovijedi istaknuo »model političkoga angažmana katolika u kojem je svjedočenje osobne vjere odvojeno od svjedočenja u obnašanju javne službe« te zapazio da se danas »u gotovo svim političkim strankama nalaze osobe koje se izjašnjavaju kao katolici, a spremni su svoju vjeru i moralna uvjerenja podrediti stranačkoj stezi i političkoj moći«. Jasno je onda i zašto u moralnom smislu Hrvatska nerijetko nazaduje: »Kad odvojenost Crkve i države počne značiti isključivanje vjere iz javnoga života, to ubrzo vodi prema odvajanju vlasti od morala i građana od njihove savjesti.« »Zato i danas od Stepinca možemo naučiti kako moralni zakon i savjest staviti ispred stranačke lojalnosti i osobnih političkih i materijalnih interesa.« To je terapija čiji učinak ni krajnje zlonamjerni ljudi ne bi mogli opovrgnuti.
Pitanje je tko zapravo danas ima »ono nešto temeljno« što je posjedovao nadbiskup Stepinac. Povijest je pokazala, to »nešto« čovjek milošću Božjom zadobije u mjeri u kojoj se istinski približi bl. Stepincu. To »nešto« imali su oni koji su neposredno susretali bl. Alojzija Stepinca: krašićki župnik Josip Vraneković koji nam je ostavio predragocjen dnevnik iz Stepinčeva zatočeništva, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić koji se svetački nosio s pritiskom komunizma i s nekim izdajama unutar Crkve, ali i glasoviti hrvatski emigrant u Španjolskoj, novinar, književnik i profesor, vjernik laik Luka Brajnović koji je pod stalnim prijetnjama komunističkih likvidacija otkrivao u svjetskim medijima istinu o bl. Stepincu.
Najčešće se za žrtve i junaštvo tek naknadno dozna. Zapravo, kada se neki ljudi za života predstavljaju junacima, to je obično pokazatelj skrivenoga kukavičluka. U jednom od rijetkih prigoda kada je Brajnović, nakon dugo godina žrtvovanja, govorio o svojoj žrtvi i žrtvama brojnih emigranata koje čak ni Crkva nije prepoznala, rekao je da se »nikada nije služio Crkvom, nego da joj je najiskrenije služio«. Čini se da je to ključno pitanje: služi li čovjek u društvu kršćanskim vrjednotama ili se služi njima; služi li Crkvi ili se služi njome. O odgovoru na ta pitanja ne ovisi samo opće dobro, nego i pojedinčev vječni život.
