Dvojica učenika, k tomu i braća, Jakov i Ivan, odlučno su prišli Isusu i izjavili: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« U toj jednostavnoj rečenici skriveno je toliko ljudskih stremljenja. To je obična molba koju bi svaki čovjek uputio Isusu. I po takvoj molbi dobio bi izravan odgovor. U obraćanju Bogu najprije se dolazi sa strahopoštovanjem jer se u prijateljskom razgovoru skrivene namjere ostavljaju podalje.
Evanđelje po Marku donosi zanimljivu zgodu u kojoj se dvojica braće približe Isusu kako bi ga nešto zamolila. Isus se upravo sa svojim učenicima nalazio na putu u Jeruzalem. Piše Marko da su se penjali do Jeruzalema. Gotovo da su grad vidjeli u daljini. Ispred svih učenika, poput pravoga vođe puta, nalazio se Isus. Učenici su ga slijedili pomalo zaprepašteni jer im je nagovješćivao što će se u Jeruzalemu dogoditi. Gledali su učenici svojega učitelja. Na njemu nisu vidjeli znakove zabrinutosti, nije mu ni glas drhtao, a nije ni uzmicao pred Jeruzalemom. Jeruzalem, taj veliki sveti grad, postat će njegova tamnica iz koje neće izići živ. Ondje će ga osuditi, mučiti, u njegovoj će blizini na križu umrijeti. A opet tako lepršavo juri prema Jeruzalemu kao da ga se patnja ne tiče. U strahu su ga promatrali kako pred njima ide. Nisu se usudili puno pitati. Osobe koje očekuju teškoće ne uznemiruje se suvišnim pitanjima, kao ni osobe koje odlaze na liječenje u bolnicu, kao ni osobe koje imaju mučne susrete u kojima trebaju pravedno suditi, kao ni one koje se bore za svoje najmilije. Tako ni Isusa, dok se žuri svijet osloboditi od grijeha, ne treba uzaludno ispitivati.
Dvojica su se pronašla, Jakov i Ivan! Potrčali su naprijed prema učitelju. Zaobišli su sve učenike, podignuli prašinu iza sebe ne bi li brže došli do učitelja. Mislili su da je sada taj hod za njim završen. Za njih kraljevstvo Isusovo već nastupa, a oni bi mogli uzeti i kakvu ulogu. Zadovoljno trljajući ruke, prišli su mu i rekli: »Htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« Koje li drskosti! Neprikrivena sebičnost! Scena kao da je iz računalne igre: čim se otvori misija koju treba izvršiti, odmah dolazi i nagrada za izvršitelja, na zaslonu se pokažu cilj i nagrada, sve je odmah otvoreno. Isusova misija nije računalna igra, u njoj kraj ne nastupa tako lako. Kod Isusa kraj nagoviješta novi početak. U njegovoj misiji svi učenici su skupa, nema povlaštenih, nego samo onih koji žele služiti. I tako je želja dvojice braće ostala neuslišana. I ne samo to. Uzrokovala je da se ostala desetorica učenika na braću razgnjeve.
Dok tumači izabrani odlomak, Ivan Zlatousti slično govori o učenicima: »Prvo naučimo što pitaju i s kakvim raspoloženjem te kako su do takvog pitanja došli. Vidjeli su da su počašćeni iznad ostalih učenika pa su zato i očekivali da im se ispuni zahtjev. Pretpostavili su da je Kraljevstvo Božje pred vratima i da je vidljivo te ako dobiju ono što traže, onda neće podnijeti ništa od bolnih stvari. Nisu to učinili samo zbog sebe nego i da izbjegnu teškoće. Stoga ih Krist na prvom mjestu odvodi od tih misli. Zapovijeda im da čekaju krvoprolića, opasnosti i najveće strahote: ‘Možete li piti čašu koju ja pijem?’ Kao da kaže: ‘Vi razgovarate sa mnom o časti i krunama, a ja s vama o sukobima i žrtvama! Ovo nije vrijeme za nagrade, niti će se ta moja slava sada pojaviti. Sadašnje vrijeme je vrijeme za krvoprolića, ratove i opasnosti.’«
Dovoljno se može zaključiti iz kratkoga razgovora učenika s Učiteljem. Učitelj uvijek ostaje Učitelj. Nije Isus nečiji »pajdaš« koji će dijeliti funkcije prema poznanstvu, koji će jednomu udijeliti blagostanje bez trpljenja, a drugomu teški rad bez cilja. Isus jest Sin Božji i takav je uvijek, koliko god se činio blizak učenicima. Predivnu im je poruku dao. Nije ih osudio, nije se na njihovu molbu naljutio. Samo ih je upitao: »Možete li piti čašu koju ja pijem?« Kršćanin se pred svojim molbama Bogu može isto upitati: »Zašto slijedim Isusa? Jesam li spreman proći put koji je Spasitelj prošao?« Onaj tko želi biti Isusov, toga život ne će maziti. Svatko tko za Učiteljem pođe, čeka ga bolno učenje u kojem se na putu dobra mora do kraja ostati. Taj je put istinit, taj put vodi u život vječni, taj put donosi nepresušnu nagradu, ali tek na kraju – nikada ne na početku.
Gospodine, u naše planove unesi strpljivosti. Ne dopusti da Te slijedimo
zbog koristi. Uvijek nas sučeli s pitanjima o putu koji si Ti prošao.
Podaj nam da čeznemo za istom stazom jer nas jedino na njoj
čekaš Ti koji kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
