Pristup rješavanju ekološke krize često je reduciran na plitka, uska i kratkoročna rješenja, a najbolje ga opisuju modeli procjene štete i koristi. Također, za rješavanje nagomilanih okolišnih problema često se nude upravo ekonomski i tehnološki alati čija je uporaba prouzročila te probleme. U enciklici pape Franje »Laudato si’« takva se ekologija naziva »površnom i prividnom«, stoga Papa otkriva Crkvi i svijetu novu viziju – integralnu ekologiju, čiji je ključ razumijevanja sadržan u pojmu »sve je povezano«. Himnu integralne ekologije napisao je Franjo Asiški, čija je »Pjesma stvorova« završila u naslovu enciklike: »Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim.«
Integralna ekologija središnja je tema enciklike »Laudato si’« pa je mnogi (ne)opravdano nazivaju »zelenom enciklikom« ili čak enciklikom koja je »križ obojila u zeleno«.
No enciklika pape Franje nije ekološka, nego teološka, a njegova briga o stvorenom svijetu nije ni biocentrična ni ekocentrična, nego – teocentrična. Priroda, kako tada za Franju Asiškoga tako i danas za papu Franju, nije sakralna stvarnost, a još manje neki fetiš. Priroda nije sveta ili božanska zbilja izmaknuta čovjekovu djelovanju, a mit o prirodi razbila je upravo judeokršćanska misao: »Nimalo ne umanjujući svoje divljenje prema njezinoj čudesnosti i beskraju, nije joj ipak pripisivala božanski značaj« (§ 78). Stvoreni svijet u svojoj raznolikosti izraz je »beskonačne Božje dobrote« (Toma Akvinski), a papa se Franjo poziva i na Knjigu mudrosti u kojoj stoji: »Prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu.«
Tri su osnovne razine integralne ekologije: najtemeljnija je razumijevanje međupovezanosti kao biti stvorene stvarnosti, zatim promatranje svijeta kroz odnose čovjeka sa svim stvorenim te integralna ekologija kao moralni princip. Integralna je ekologija teocentrični manifest. Papino je polazište jasno: »Svijet su stvorile tri Osobe« (§ 238), iz čega slijedi da je »Trojstvo ostavilo trag na svim stvorenjima« (§ 239). Papino razumijevanje međupovezanosti ukorijenjeno je u Trojstvu Boga. S tom se porukom on obraća ostalim religijama, znanstvenicima i čitavu svijetu, a encikliku nudi kao »dijalog sa svim ljudima o zajedničkom domu«.
Integralna ekologija kao nova optika svijeta dobro se opisuje slikom grumena zemlje, koji može biti blato, ali i »fontana energije«. Grumen zemlje buja mikroskopskim životom – bakterije, gljivice, sićušne životinje, a sve je presudno za život biljaka, koje energiju sunca pretvaraju u uvjete za život drugih vrsta. Bez zemlje nema čovjeka, pa stoga nije čudno da se prvi čovjek zove Adam, što znači »stvoren od zemlje«. Stoga papa Franjo upozorava: »Bog nas je tako tijesno združio sa svijetom da dezertifikaciju tla osjećamo gotovo kao tjelesnu bolest kojom smo svi pogođeni, a izumiranje neke vrste kao bolno sakaćenje« (§ 89).
Naposljetku, integralna je ekologija novi prostor unutar kojega se pojavljuju moralne obveze (vjernika) spram stvorenoga svijeta. To je dobrodošla novost jer tradicionalni moral u zapadnom kulturnom krugu dugo nije poznavao institut izravnih moralnih dužnosti prema ostalim živim bićima. Pojava Papine enciklike ispravlja taj povijesni nedostatak i traži poštivanje stvorenoga reda. Taj je red, na poseban način, sadržan upravo u bioraznolikosti, koja je vrijednost i bogatstvo odnosa koje teologija otkriva kao proslavu Stvoritelja, a (konvencionalna) ekologija kao mjeru za zdravlje okoliša. Na taj način očuvanje bioraznolikosti i briga o povezanosti među stvorenjima postaju moralni imperativ integralne ekologije.
