Često se čuje prigovor kako vjere kroz povijest dovode do međusobnih nerazumijevanja, sukoba i ratova. Naravno, treba poštivati i ljude drugačijega mišljenja, ali ne i krive zaključke, pobude i pogibeljna zastranjivanja.
Jedino je Krist kao povijesna osoba pravi Bog i pravi čovjek, istina, put i život. Već sam jednom napomenuo u Glasu Koncila o važnosti rubrike »Naši razgovori« za formaciju čovjeka svake životne dobi i vjeronauka za odrasle. Nisam teolog, zato molim vaš stručni i poučni odgovor na pitanje u naslovu.
Jure Kesedžić, Odžak
U svom naučavanju o vjeri Katolička je Crkva vrlo jasna i smatra da posjeduje puninu istine, a mnoga vrlo korisna pojašnjenja i odgovore na Vaše pitanje donosi nam deklaracija »Dominus Iesus« (Gospodin Isus) što ju je 2000. godine objavila Kongregacija za nauk vjere. Kako se ističe u deklaraciji, nije riječ o »dokumentu u kojem se sustavno obrazlaže problematika jedincatosti i spasenjske univerzalnosti otajstva Isusa Krista i Crkve niti se nude rješenja za teološka pitanja o kojima se slobodno raspravlja«, nego se u njoj »ponovno izlaže nauk Katoličke Crkve« koji je sadržan u »prethodnim dokumentima Učiteljstva kako bi potvrdila određene istine koje čine dio poklada vjere Crkve« (br. 3). Sve se to čini jer je trajni misionarski navještaj Crkve »danas izložen opasnosti relativističkih teorija koje nastoje opravdati religijski pluralizam, i to ne samo de facto, nego također de iure (ili načelno)«. »Kao posljedica toga počinje se smatrati kako su prevladane neke istine kao što su, primjerice: definitivnost i punina objave Isusa Krista, zatim narav kršćanske vjere u odnosu na vjerovanja ostalih religija, nadahnutost knjiga Svetoga pisma, jedinstvo osobe vječne Riječi i Isusa iz Nazareta« (br. 4), i tako dalje. Zato deklaracija kao odgovor na taj relativistički mentalitet potvrđuje značenje definitivnosti i punine objave Isusa Krista te je u proturječju s vjerom Crkve teza o ograničenosti, nepotpunosti i nesavršenosti objave Isusa Krista, koja bi tako samo dopunjavala postojeću objavu u ostalim religijama. Zbog toga se mora voditi računa i o razlici između teologalne vjere i vjerovanja u ostalim religijama, a u »sadašnjim se promišljanjima ne vodi uvijek računa o toj razlici«. »Tako se teologalna vjera, koja je prihvaćanje istine koju je objavio Jedan i Trojedini Bog, poistovjećuje s vjerovanjem u ostalim religijama, koje predstavlja religijsko iskustvo koje je još uvijek na putu traženja apsolutne istine i još uvijek lišeno pristanka uz Boga koji se objavljuje. To je jedan od razloga zbog kojeg se razlike između kršćanstva i ostalih religija nastoje umanjiti pa katkad čak i potpuno ukloniti« (br. 7). Na taj si način utiru put i određene hipoteze o nadahnutoj vrijednosti svetih tekstova ostalih religija, pa deklaracija pojašnjava: »Sigurno je da treba priznati kako su neki elementi prisutni u tim tekstovima doista sredstva po kojima su bezbrojne osobe, kroz stoljeća, mogle i još uvijek mogu hraniti i sačuvati vlastiti religiozni odnos s Bogom«, a »svete knjige ostalih religija, koje uistinu hrane i nadahnjuju živote svojih sljedbenika, primaju iz Kristova otajstva one elemente dobra i milosti koji su u njima prisutni« (br. 8).
U drugom dijelu deklaracije »Utjelovljeni Logos i Duh Sveti u djelu spasenja« jasno se navodi: »Crkveno učiteljstvo, vjerno božanskoj objavi, sa svom čvrstoćom opetovano izjavljuje da je Isus Krist sveopći posrednik i otkupitelj«, a njegovo »spasenjsko posredovanje uključuje također jedincatost Kristove otkupiteljske žrtve, velikoga i vječnoga svećenika« (br. 11).
I u trećem dijelu »Jedincatost i univerzalnost spasenjskog otajstva Isusa Krista« deklaracija upozorava i ističe: »Raširena je i teza koja niječe spasenjsku jedincatost i univerzalnost otajstva Isusa Krista. To stajalište nema nikakvu biblijsku utemeljenost. Potrebno je naime čvrsto vjerovati, kao trajnu sastavnicu vjere Crkve, istinu o Isusu Kristu, Božjem Sinu, Gospodinu i jedinom Spasitelju, koji je svojim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem ispunio povijest spasenja, koja u njemu ima svoje središte i svoju puninu«, piše u br. 13, a u br. 14 prisnažuje: »Mora se dakle čvrsto vjerovati kao istinu katoličke vjere da je sveopća volja za spasenjem Jednog i Trojedinog Boga ponuđena i izvršena jednom zauvijek u otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Sina Božjega.«
A koncilski su otci na Drugom vatikanskom koncilu, govoreći i obrađujući tematiku prave religije, jasno izjavili: »Vjerujemo da ta jedina prava religija postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi kojoj je Gospodin Isus povjerio zadaću da je raširi među sve ljude, kad je rekao apostolima: ‘Idite dakle i naučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što god sam vam zapovjedio’ (Mt 28, 19-20). A svi su ljudi dužni istinu, osobito u onome što se odnosi na Boga i njegovu Crkvu, tražiti i, pošto je upoznaju, prihvatiti je i ostati joj vjerni«, ističe deklaracija »Dignitatis humanae« (br. 1), pa je jasno da će Kristova objava nastaviti biti u povijesti »zvijezda vodilja« cijelomu čovječanstvu, a »istina, koja je Krist, svugdje se nameće svojim univerzalnim autoritetom«, kako je u enciklici »Vjera i razum« (br. 15) zapisao sveti papa Ivan Pavao II.
