U danima nakon održanih izbora za zastupnike u Hrvatskom saboru, kada su trajale pripreme za pregovore, a onda i pregovori za prikupljanje 76 zastupničkih potpisa koji bi doveli do nove vlade, najviše se govorilo o presudnom utjecaju političke stranke Domovinski pokret. S njezine liste u Hrvatski sabor dospijeva 14 zastupnika, što Domovinski pokret čini trećom strankom po dobivenim mandatima na izborima, a prema procjenama analitičara to ih čini i jezičcem na vagi u sastavljanju nove vlade, to jest saborske većine. Generalno bi se moglo reći da su rezultati izbora pokazali da su hrvatski birači većinom skloni strankama koje proklamiraju tradicionalnije vrjednote (HDZ, DP i Most) te da su unatoč uloženim sredstvima, pritiscima i ustavnim eksperimentima relativni gubitnici izbora ipak stranke na takozvanom lijevom spektru.
No upravo pozicija Domovinskoga pokreta koji u izjavama nije krio da je krenuo u pregovore sa svima – i s »lijevima« i s »desnima« i s onima na »centru« – i kojega svi oni na neki način trebaju, zaslužuje poseban osvrt.
Ta stranka, naime, ima posebnu odgovornost jer se u javnom prostoru, očito više planski nego slučajno, nametnula kao svojevrsna »vukovarska stranka«. Iako je riječ o stranci koja na lokalnim razinama ima zastupnike po čitavoj Hrvatskoj, njezinu je opću prepoznatljivost krojilo to što joj je na čelu vukovarski gradonačelnik i to što ima posebnu ulogu u organiziranju vukovarske obljetnice uz koju inače diše čitava Hrvatska. To za stratege političkoga marketinga može biti velika prednost, ali shvati li se ozbiljno taj vukovarski predznak stranke, to postaje i velika odgovornost. K tomu, to što stranka u svojem nazivu ima pojam »domovinski«, na neki ju način povezuje s vrjednotama proizišlim iz »istoimenoga« Domovinskoga rata. To za Domovinski pokret, od kojega se u novim »koaliranjima« mnogo očekuje, postaje dodatna odgovornost. Drugim riječima, kada bi tko preko te stranke, bilo izvan ili unutar Hrvatske, pokušao istjerivati neke svoje partikularne interese, poigravao bi se i sa značenjem vukovarske tragedije i sa značenjem Domovinskoga rata u narodu. Koliko god i jedan i drugi pojam nosili emotivnu nabijenost za hrvatske građane, utoliko manipulacija njima u budućnosti ne može proći i politički nekažnjeno.
Na neki način u identitet Domovinskoga pokreta, što nije slučaj ni s kojom drugom političkom opcijom, strateški se nastoje upisati osjećaji ponosa i patnje. Ta dva osjećaja mogu biti veliki motivator u političkom i društvenom djelovanju, ali – jer su ipak osjećaji – njima se može i lako manipulirati.
Utoliko je za vodstvo stranke odgovornost za opće dobro u sljedećem političkom razdoblju čak i veća. I nije riječ o osjećajima koji bi se mogli svesti na puku nostalgiju. To su osjećaji koji itekako žive u hrvatskim građanima koji su sada u naponu stvaralačke snage, u onima koji su u vrijeme Domovinskoga rata bili djeca. U tom smislu valja svratiti pozornost na izvrstan znanstveni rad koji je u travnju objavila đakovačka »Diacovensia«, teološki časopis našega slavonskoga KBF-a, u kojem troje znanstvenika donosi dragocjena iskustva odrastanja djece hrvatskih branitelja u ratnom i poratnom razdoblju, a svjedočanstva dolaze upravo iz Vukovarsko-srijemske županije. Danas odrasli ljudi otkrili su znanstvenicima kroz što su sve prolazili u ratu i progonstvu te u poraću i kako to danas na njih utječe. Odrastali su uz hrabre majke i očeve branitelje koji su višestruko patili od posljedica sudjelovanja u ratu, a da ni jedan od njih nije svoju djecu time želio opterećivati i time manipulirati. Izjava jedne ispitanice kao da sažima sve što su drugi osjetili za svoje očeve branitelje: »Osjećaj ponosa, to je prvo. Osjećaj zahvalnosti, to je drugo. Zato što koliko god da se tu pojavljuju nekakvi osjećaji tuge i nekakve, kako bih to nazvala, žalosti što je to prošao sve što je, toliko u drugu ruku sam zahvalna jer zbog toga svega smo mi danas tu gdje jesmo i živimo danas životom kakvim živimo. Tako da prvenstveno su tu ponos i zahvalnost jer mislim da je učinio veliku žrtvu i to je nešto što nema cijene.« Hoće li se i u poslijeizbornim pregovorima živjeti sa sviješću o neprocjenjivosti podnesene domovinske žrtve?
