Među petstotinjak sudionika međunarodnoga simpozija »Za fundamentalnu teologiju svećeništva« koji je nedavno održan u Vatikanu bili su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te rektor zagrebačkoga Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa mr. Željko Faltak. Rektora zagrebačke bogoslovije Glas Koncila je zamolio da iznese svoje dojmove sa skupa o temi koja se pokazuje važnijom nego što bi se na prvi pogled moglo činiti. Mr. Faltak otkriva da je na skupu, osim njega i kardinala Bozanića koji su jedini na skup doputovali iz Hrvatske, sudjelovalo još desetak svećenika iz Hrvatske i BiH koji se sada nalaze na poslijediplomskom studiju na različitim rimskim crkvenim visokim učilištima.
U trenutku krize »ne toliko svećeničkoga identiteta, nego više svećeničkoga života sa svim poznatim problemima« simpozij je primijenio metodu koju je i Krist primjenjivao kad su ga, primjerice, pitali o (ne)dopustivosti razrješenja ženidbe: »vratiti se na početak«. »Simpozij je želio rasvijetliti temeljna polazišta Kristova svećeništva, kako bismo onda mogli odgovoriti na niz problematika, od kojih je meni kao rektoru posebno zanimljivo pitanje usmjeravanja svećenika i odgoj svećeničkih kandidata. Tako sam ga ja barem vidio«, iznio je svoj prvi dojam sa skupa mr. Faltak.
Za mnoge konkretne teme koje su se »provlačile« kroz simpozij može se reći da prate Crkvu od početka. Tu sugovornik ističe problem nedosljednosti življenja u odnosu na svetu službu. »Juda je izdao Isusa, a bio je u njegovoj školi. Sinovi Zebedejevi postavljaju pitanje tko će biti najveći. Na tim primjerima vidimo da je mentalitet ovoga svijeta ulazio i u najuži krug Isusovih učenika. Ti će problemi pratiti Crkvu, sve vjernike, pa onda i svećenike, kroz cijelu povijest do danas, u onoj mjeri u kojoj se pojedinci prepuštaju svjetovnomu mentalitetu. A u traženju odgovora, obnove, potrebno je krenuti od biti, od početka«, kaže rektor zagrebačke bogoslovije.
U konačnici je riječ o napetosti koja je za Crkvu bitna, neizbježna, a izvor joj je već u samom Kristovu utjelovljenju. »Utjelovivši se kao čovjek u jednom konkretnom vremenu i u jednoj konkretnoj, židovskoj kulturi, druga Božanska osoba zapravo bira i prihvaća ograničenja koja to sa sobom nosi. Tako je i Crkva istodobno ‘u svijetu’, što znači da od svijeta ne može i ne smije pobjeći, da s njime dijeli njegove radosti i tjeskobe, kao i iskušenja, ali nije ‘od svijeta’, nego je u svijetu znak i sakrament Božje prisutnosti po Kristu, nositeljica Kristove spasenjske poruke.
Kušnja Crkve da izda svoje poslanje dvostruka je: s jedne strane da se povuče iz svijeta i zatvori se u neke elitne začahurene krugove, a s druge da se jednostavno prepusti duhu ovoga svijeta te da joj mjerila ovoga svijeta budu norma življenja«, kaže mr. Faltak.
Poseže pritom za slikom kvasca i brašna i kaže: »Kvasac je bez brašna, bez prožimanja s brašnom besmislen i beskoristan; no jednako je tako besmislen i beskoristan ako prestane biti kvasac, ako se potpuno poistovjeti s brašnom. Stoga je važno da u Crkvi trajno bude prisutna eshatološka perspektiva: biti u svijetu, ali ne biti od ovoga svijeta; sve imati, a ništa ne posjedovati. Pravo pitanje dakle glasi: koliko smo svjesni da sve prolazi, a s druge strane da je sve Bog stvorio, dok smo mi u tome Božji suradnici pozvani činiti sve na slavu Božju. Smatram da je jedan od većih problema današnjih kršćana, a onda i klera, što o svetim stvarnostima razmišljamo koristeći se svjetovnom logikom te ih stavljamo u ljudske kategorije moći, položaja, korisnosti, individualizma i tomu slično.«
Zamoljen da iskustva, teme i rasprave koje su došle do izražaja na simpoziju, čiji su sudionici praktički utjelovili čitavu Crkvu, raširenu po svem svijetu, usporedi s iskustvima Crkve u hrvatskom nacionalnom biću, rektor Faltak kaže: »U nas se možda premalo govori o općem svećenstvu kao bazi, tj. o krsnom poslanju koje primaju svi vjernici. Iz njega proizlaze svi drugi specifični pozivi: na bračni i obiteljski život, na svećeništvo, na posvećeni život u redovništvu ili u svijetu.« Sugovornik kaže da mu se čini da bi to moglo biti povezano s dolaskom komunizma na vlast i s naprasnim prekidom raznovrsnoga i organiziranoga života katoličkoga laikata.
»Kad pogledamo, primjerice, zagrebačke župe iz Stepinčeva vremena do Drugoga svjetskoga rata, vidimo da je vjerski život u tim zajednicama bujao. Tu je bilo katoličkih muževa, katoličkih žena, molitvenih zajednica, kulturnih sadržaja, pojedinaca koji su se angažirali i povezivali u društvenom, kulturnom, političkom radu, tu su izrastali veliki svećenički likovi, vrsni katehete. To je vrvjelo životom. Jasno, iz takvih su sredina izrastala i duhovna zvanja. Sve se to 1945. prekida, a prekid traje do 1990. godine. No onaj prijašnji mentalitet više se nije potpuno obnovio. Možda se od devedesetih obnovi pristupilo odveć funkcionalno: bilo je dovoljno nekoliko aktivnijih pojedinaca ili bračnih parova koji pomažu svećeniku nositi život župe, i to je dovoljno. Sada nam je, smatram, potrebno stvoriti novi mentalitet. Temelj te obnove upravo je svijest da svi mi koji smo kršteni imamo mjesto na ovom svijetu koje nam je Bog namijenio, za koje smo stvoreni«, kaže rektor i dodaje da je na simpoziju ta svijest snažno došla do izražaja.
U tom je kontekstu, nadalje, na skupu u Vatikanu više puta istaknuto da su svećenici »u opasnosti da, vršeći službu po sakramentu reda, zaborave da su i oni nositelji toga temeljnoga krsnoga poslanja; da nisu dakle samo svećenici, nego su i vjernici«. »Taj rascjep između krsnoga i ministerijalnoga poslanja otvara prostor za neautentični život i zloporabe raznih vrsta i oblika. Ministerijalno svećeništvo bez odnosa odgovornosti za one koji su kršteni lako upadne u opasnost da krene putom ambicije, klerikalizma, zadovoljavanjem osobnih probitaka«, rekao je mr. Faltak.
Upitan da o stvarima promisli sa stajališta svoje službe rektora bogoslovije, sugovornik kaže da sadašnje vrijeme sigurno nije nikomu pogodno za promišljanje o mjestu i svrsi koje mu je Bog pripravio u ovom svijetu, za promišljanje o vlastitom pozivu. Često se kod takozvanih »kasnih zvanja« uspostavi da su prvi glas poziva »čuli« vrlo rano, najčešće još u vrijeme krizme ili pričesti, no onda kao da ga je nešto »zagušilo«: »životne brige, obiteljski problemi, ‘svakakva’ župa«. Često se poziv »oslobodi« kad takva osoba susretne dobra i radosna svećenika, ili se odjednom nađe u zdravoj vjerničkoj zajednici.
Nije moguće utvrditi jasne kategorije sredina iz kojih danas dolaze kandidati za svećeništvo. Dolaze »iz ovoga svijeta«, no vrlo je jasno da je puno lakše odgovoriti na poziv onima koji dolaze iz zdravih obitelji i živih, istinski kršćanskih zajednica. Sve to pak vraća stvari na početak, na potrebu da se Crkva oblikuje kao zajednica okupljena oko Krista i njegova poslanja, kao zajednica koja se oblikuje prema Kristovu zakonu služenja. Takva će Crkva biti kadra otvoriti se izazovima budućnosti, pa i promjenama koje ne će biti odraz suobličavanja logici ovoga svijeta, nego su potrebne da bi Crkva bolje izvršila svoje poslanje. No nadasve će takva zajednica – razmišlja rektor zagrebačke bogoslovije – pomoći u oblikovanju dvaju temeljnih poziva koji se zasnivaju na istom Kristovu svećeništvu: zdravih obitelji i zdrava ozračja u kojem se rađaju duhovna zvanja.
