Nedavno je u Večernjem listu objavljeno da se u Njemačkoj nalazi 10 500 hrvatskih državljana manje nego prije dvije godine. No istodobno se ističe da tek kada bude poznata dobna struktura povratnika iz Njemačke, znat će se ima li dovoljno razloga za optimizam. Evo još nekih zaključaka iz teksta koji potpisuje Dijana Jurasić. Više u Hrvatskoj nemamo brojno mlado stanovništvo za masovno iseljavanje, a ako se za neko vrijeme poveća broj doseljenika hrvatskih državljana, a smanji broj doseljenika stranaca, to će sa stajališta dugoročne demografske revitalizacije biti pozitivan trend.
Nadalje, kada se zaustavi iseljavanje i među doseljenicima prevladaju povratnici koji se vraćaju u poznatu sredinu i lako integriraju, smanjivat će se potreba i za uvozom strane radne snage koja dolazi iz druge kulture i čiji su troškovi integracije neusporedivo veći. Jasno je i da strani radnici uglavnom ne dovode u Hrvatsku obitelji i teško bi im mogli sa svojim kvalifikacijama i plaćama osigurati krov nad glavom, zbog čega dugoročno njihov dolazak ne utječe na demografsku sliku zemlje, a postoji rizik od njihove getoizacije. Stvari su se, dakle, počele micati s mrtve točke. Najgore bi bilo da to sve stane i prepusti se poslodavcima da i dalje vode imigracijsku politiku. Važnije je otkloniti socijalne i ekonomske uzroke zbog kojih su hrvatski građani otišli iz Hrvatske.
Traju posljedice korone
Iako u Hrvatskoj »zaključavanje« tijekom pandemije koronavirusne bolesti nije bilo dugo i strogo kao u Velikoj Britaniji, osjeća se ista posljedica: odnosi roditelja i profesora narušeni su. Pet godina od početka pandemije očite su i neke druge posljedice. Intenzivna upotreba mobitela i drugih ekrana, paralizirajuća tjeskoba i rast nejednakosti samo su dio nasljeđa korone koji utječe na djecu i mlade, piše Večernji list.
Studenti čije je godine studija ukrala pandemija i dalje se bore s lošim mentalnim zdravljem. U tekstu autorica Nataša Vlašić Smrekar donosi iskustvo zagrebačkoga studenta koji je u sobi u kojoj je odrastao proveo drugo polugodište četvrtoga razreda gimnazije i prvu godinu preddiplomskoga studija, a predavanja su se održavala isključivo preko mrežnih tehnologija. Tijekom cijele te prve akademske godine nije ni upoznao svoje nove kolege. Kako kaže, još se bori s usamljenošću jer je propustio neke ključne događaje mladenačkoga razvoja i nije se naučio ponašati u društvu.
Problemi »na daljinu«
Korona je oduzela osjećaj sigurnosti roditeljima diljem svijeta, a u Hrvatsku je došlo do porasta nasilja i tragedije u zagrebačkoj školi, što je pridonijelo općemu osjećaju nesigurnosti. Djeca i roditelji nisu stigli zaboraviti zaključavanje uzrokovano pandemijom, a stiglo je novo zaključavanje školskih zgrada koje mnogima nije smanjilo osjećaj nesigurnosti unatoč zapošljavanju zaštitara. Klinička i školska psihologinja Tanja Dejanović Šagadin ističe da učenici često ulaze i izlaze iz škola te da zaštitari u većim školama ne mogu poznavati sve učenike i djelatnike. Rekla je da opasnost od nasilja u školama najčešće dolazi iznutra, a ne izvana.
Klinička psihologinja dr. Ljiljana Muslić iz Službe za promicanje zdravlja HZJZ-a rekla je da je jedna od posljedica pandemije češća upotreba tehnologije, što su pokazali rezultati istraživanja Instituta za društvena istraživanja »Između igrališta i TikToka«, ali u svojem radu primjećuje i da je upotreba tehnologije tijekom nastave »na daljinu« kod mnogih mladih pojačala potrebu za živim kontaktom. Takva je nastava djeci promijenila život i to je povezano s nekim teškoćama mentalnoga zdravlja (podatci iz bolničkih registara, od hitne službe do Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, pokazuju da se stručna pomoć i dalje pojačano traži, ali i da se alarmantni porast nekih depresivnih teškoća kod djece i mladih dogodio prije korone).
Rastu poremećaji osobnosti
»Korona je samo izazvala da se čaša prelije«, tvrdi psihologinja, napominjući da je došlo do povećanja teškoća na raznim razinama, pa i do pogoršanja u odnosu između roditelja i škole. Psihologinja Dejanović Šagadin smatra da je odnos učitelja i roditelja goruće pitanje hrvatskoga školstva. »Zahtjevima učenika i roditelja jako se izlazi u susret i nema baš puno razlikovanja u tome koji su zahtjevi opravdani, a koji nisu. Učitelje često ne štite ravnatelji, a Agencija za odgoj i obrazovanje i resorno ministarstvo pritužbe vraćaju školi, bez obzira na to je li škola što poduzela ili nije«, rekla je. Psihologinja smatra da se dogodio velik pomak prema popustljivomu načinu odgoja kod kojega su roditeljima središnje mjesto želje, a ne potrebe djece. Ističe da se posljedice takvoga odgoja vide u mentalnom zdravlju općenito jer se smanjuje broj klasičnih neuroza, a povećava broj mladih s poremećajima osobnosti, koji se slabo prilagođavaju društvu. Ako jedan učitelj podigne kriterije, imat će pobunu roditelja jer je dijete koje ima realne ocjene u slabijoj poziciji u odnosu na neko drugo kojemu su one poklonjene, prenosi mišljenje psihologinje novinarka Nataša Vlašić Smrekar.
