U novoj crkvi sv. Nikole Tavelića u Brnazama kod Sinja oltar i ambon izradio je akademski kipar Zvonimir Šepat, a riječ je o daru Ive Delonge, Sinjanina sa zagrebačkom adresom, i njegove obitelji. Slavica Vuković za Večernji je list razgovarala sa svim sudionicima toga pothvata – i s darivateljem i sa župnikom fra Mirkom Marićem i s umjetnikom.
Kipar Šepat rekao je da su radovi u crkvi nastavak njegova opusa Krista pod plaštem. »Kristov lik sam u crtežu, u uljima i u skulpturi uvijek prikazivao prekriven plaštem. Zašto? Krist pod plaštem zapravo je tajna, čistoća i moralna vertikala. Nigdje, ali baš nigdje u Bibliji ne opisuje se kako Krist izgleda. Jedini poznati opis onaj je kad su ga vidjela tri apostola, ali i oni o portretu govore samo to da mu je lice sjajnije od sunca. To je jedini opis«, rekao je Šepat. Kada je predstavio svoj opus u zagrebačkoj Gliptoteci, pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško napisao je tekst u kojem je s teološkoga aspekta opisao opravdanost umjetnikova nastojanja. »Prikaz Kristova lika svaki je put drukčiji, a fra Bonaventura Duda, koji je bio moj prijatelj, bio je oduševljen mojom idejom i rekao mi je: ‘Vi slikate Krista u kakvoga ja vjerujem, koji je tajnovit, mističan. A to je Krist čistoće, bjeline, istine i savršenstva, a umjetnici se trude što više krvi proliti po njemu’«, citirao je Šepat glasovitoga franjevca. Iskazao je i privrženost bijelomu trogirskomu kamenu, zvanomu »sveti Ilija«, od kojega je napravio oltar i ambon. »Trudio sam se da oltar bude više kiparski, manje zanatski, tako da je s prednje strane reljef koji prikazuje tu draperiju koja se spušta s neba kao vječno svjetlo i kao da prolazi kroz Kristovu krunu koja je smještena s desne strane u gornjem kutu. Draperija se proteže preko cijele prednje strane oltara i završava s euharistijom i pretvorbom kruha i vina, odnosno grožđa u Kristovo tijelo i krv. Na ambonu sam napravio istu tu draperiju koja se spušta od Duha Svetoga i pada na Bibliju. Poruka Duha Svetoga prolazi preko Biblije i očituje se vjernicima prilikom čitanja evanđelja«, opisao je Šepat, od kojega je Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja iz Splita naručila da za brnašku crkvu napravi i svetohranište. Otkrio je i kako će izgledati tabernakul. Sadržavat će »reljef u bijelom kamenu visine 280 centimetara, na vrhu su dvije Kristove ruke iz kojih dolazi ta draperija koja grli onaj središnji dio, kuglu u kojoj će biti smješteno svetohranište«. Bit će to i svojevrsni prikaz svijeta koji Krist grli uz poruku: »Nikoga od vas neću ostaviti do kraja svijeta!« Šepat otkriva da će se, kada se budu blagoslovili oltar i ambon, blagosloviti i svetohranište, što bi trebalo biti do kraja godine.
U sjeni loših vijesti posljednjih tjedana nadu daju hrvatski srednjoškolci koji su se vratili s osvojenim medaljama sa Srednjoeuropske matematičke olimpijade te s Međunarodne informatičke olimpijade. Lijepo je Dijana Jurasić u Večernjem listu ustvrdila da Hrvatska ima mnogo uspješne djece koja još vjeruju da su znanje i trud najveći kapital, »no pitanje je kako se mi kao društvo odnosimo prema njima i njihovim (ne)ostvarenim potencijalima«. »Zasigurno iza uspjeha mladih olimpijaca u znanju stoje i njihove obitelji i sjajni mentori koji su prepoznali njihove potencijale i usmjeravali ih prema postignutom uspjehu.« U Hrvatskoj su, piše dalje novinarka Jurasić, takvi uspjesi prije svega uspjesi pojedinaca, darovitih učenika i njihovih mentora, jer u suprotnom »bacali bismo ljudima prašinu u oči kada bismo ustvrdili da su uspjesi pojedinaca posljedica sjajnog obrazovnog sustava na svim razinama«.
»Ne, oni su sa svojim mentorima uspješni usprkos nesavršenom sustavu u kojem se izgubi itekako mnogo potencijala učenika koje nije imao tko kvalitetno podučavati i usmjeravati. Da nam je sustav sređeniji, da su sve škole i kadrovi u njima jednako kvalitetni, naši srednjoškolci ne bi bili ispod prosjeka EU na PISA testovima. No i posljednji uspjesi srednjoškolaca pokazuju da djeca iz malih i slabije razvijenih zemalja poput naše mogu postizati vrhunske uspjehe ako njihov trud i znanje prati potpora odraslih, od roditelja do školskih mentora. Mladi i njihova dobrobit trebaju biti u fokusu društva koje će ih ne samo potapšati po ramenu zbog osvojenih medalja, nego im sustavom vrijednosti pokazati da su jedini kapital trud i znanje, a ne socijalno podrijetlo i raširene veze obitelji koje će ih sutra ugurati na poželjno radno mjesto neovisno o njihovim kompetencijama. Ovo potonje je još čest slučaj, zbog čega nerijetko mladi već na kraju srednje škole gledaju preko granice tražeći svoju šansu u sređenijim društvima.«
Dijana Jurasić je zaključila da medalje koje su donijeli u svoju domovinu ne će značiti ništa ovomu društvu ako ih to društvo nije u stanju zadržati, ako im nije u stanju pružiti i adekvatno visokoškolsko obrazovanje jer danas, u eri interneta, svako pismenije dijete zna sve prednosti i nedostatke domaćega obrazovnoga sustava u usporedbi sa sustavima sređenijih država EU-a. »Dužni smo osigurati svoj djeci jednake šanse i jednako kvalitetno obrazovanje kako bi ispunila svoje potencijale, jer postoje prevelike razlike u kvaliteti između samih škola i učitelja, nastavnika i profesora, iako su svi jednako plaćeni, a koje se izravno održavaju na nejednake šanse djece. Nije uspjeh društva samo imati uspješne pojedince u obrazovanju ili sportu, svejedno, nego pružiti svima jednake šanse za kvalitetan život u skladu s mogućnostima i ambicijama«, smatra Jurasić.
