Prethodnih smo vas godina u našoj rubrici »Mladi mladima« tijekom ljetnoga razdoblja upoznavali s filmovima i knjigama te hodočasničkim odredištima i svetištima. Ove godine, kada se suočavamo s pandemijom, situacija je itekako promijenjena te mnogi još ne znaju gdje će i na koji način provesti zasluženi godišnji odmor. Zbog prilika u kojima se nalazimo htjeli smo zajedno s vama razmišljati o odmoru i vjeri. Drugim riječima, svjedoci smo da su naše crkve poluprazne tijekom ljetnih mjeseci, a razlog je i pogrješno razmišljanje da je odlazak na godišnji ujedno odmor od sudjelovanja na misama. Međutim, Onaj kojemu se povjeravamo u različitim bezizlaznim životnim situacijama ima drugačiju logiku od naše ljudske. Bog se, naime, od nas nikada ne odmara, a toga su bili svjesni i brojni svetci i svetice u povijesti Katoličke Crkve koji su svaku sekundu svoga života posvetili upravo Bogu. Stoga smo vam u ovom novom broju naše rubrike odlučili pisati o svetcima čijih se spomendana prisjećamo tijekom srpnja, a koji su nam podsjetnici da se i tijekom ljetnih mjeseci sjetimo Onoga čija je ljubav prema nama bezuvjetna i svevremenska. Tako smo vam u novom nizu naših tekstova odlučili predstaviti sljedeće svetice i svetce: sv. Ćirila i Metoda, sv. Benedikta, o čijem smo vam svetištu pisali i prošle godine, sv. Tomu apostola, sv. Joakima i Anu, sv. Iliju i sv. Mariju Goretti. Svatko od tih svetaca i svetica poseban je na svoj način i uzor krjeposnoga života. Štoviše, na poseban su način uzor nama mladima kako bi nas podsjetili koliko je život vrijedan, ali istodobno prolazan te da već sada trebamo raditi kako bismo dobili ulaznicu za nebeski Jeruzalem. A početi s tim radom trebamo već ovoga ljeta. Stoga ne zaboravite da godišnji odmor ne podrazumijeva i »odmor od Boga«.
Sve bogatstvo ovoga svijeta ne će biti dovoljno kad jednoga dana na vratima nebeskoga Jeruzalema »potražimo« svoju ulaznicu za vječnost. Sve je tako jednostavno i čisto, a do toga »vrijednosnoga papirića« moramo doći sami. Teško je, preispitujemo svoje odluke i ono što nam Isus poručuje, a ona ni sekunde nije razmišljala što je njezin životni cilj. Ona je Marija Goretti. Rođena je 1890. godine u okolici Ancone u Italiji kao prvo od petero djece u siromašnoj obitelji, a u školu nije mogla ići jer se morala brinuti o braći kako bi majka mogla raditi jer je otac umro kad je imala 10 godina.
Nije redovito išla ni na vjeronauk, ali usvojila je Božju ljubav te mu to odlučila uzvratiti kroz cijeli svoj život kako bi se jednoga dana upravo mogla naći uz njega. A bila je na korak do odlaska k Bogu kad ju je sa 12 godina pokušao silovati nemiran mladić s bludnim maštarijama. Zgrabio ju je i odveo u sobu, a ona se branila i otimala, na što je on uzeo nož i zadao joj 14 velikih i četiri male rane. Prevezena je u obližnji Nettuno, gdje su je operirali puna dva sata, a ona je zazivala ime Isusa i Marije. Kad su je pitali oprašta li svomu ubojici, rekla je da mu oprašta te da će iz neba moliti za njegovo obraćenje. Njezin ubojica, nakon što je vidio Mariju u snu, po izlasku iz zatvora zatražio je oproštenje od njezine majke te ga i dobio.
Marija je umrla od posljedica ranjavanja sa samo 12 godina, a papa Pio XII. kanonizirao ju je 48 godina kasnije. Bio je to jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćeri. Spomendan sv. Marije Goretti slavi se 6. srpnja, na dan na koji je otišla Gospodinu.
Prorok Ilija starozavjetni je svetac koji nam je primjer svojim pustinjačkim životom u potpunom predanju Bogu. Spomendan svetoga Ilije slavi se 20. srpnja, a na poseban ga način časte karmelićani.
Svetoga Iliju i njegovu borbu možemo usporediti i s današnjim problemima s kojima se susreću kršćani. Sveti Ilija borio se protiv poganske vjere, a danas se kršćani bore protiv različitih utjecaja zloga, bio to utjecaj različitih ideologija koje promiču nekršćanske vrijednosti (pitanje pobačaja, zajednica obitelji) ili osuđivanje kršćana.
Simbolika imena svetoga Ilije vrlo je znakovita, a njegovo ime na hebrejskom jeziku znači »Moj Bog je Jahve«. U Starom se zavjetu opisuje Ilijino uznesenje na nebo. Ognjena su kola i ognjeni konji uzeli Ilijino tijelo u vihoru za život vječni.
Uz svetoga Iliju vežu se brda Karmel i Tabor. Na brdu Karmelu sv. Ilija pozvao je narod da se opredijeli za jednoga i istinskoga Boga, Jahvu. Tako je podijeljeni narod prinio dva junca na žrtveniku te su se jedni molili Jahvi, a drugi Baalu (vrhovni Bog u kanaanskoj mitologiji). Molili su se svomu Bogu da se javi ognjem i dokaže da je pravi Bog. Svetomu Iliji molitva je bila uslišana i oganj s neba zapalio je njegovu žrtvu na žrtveniku. Dokaz je to da Bog nagrađuje iskrenu molitvu za dobro. Još jedno čudo koje se veže uz sv. Iliju događaj je u kojem je uz Božju pomoć oživio već umrloga sina jedne udovice. Ne zaboravimo ni da je sv. Ilija uz Mojsija bio prisutan kada se Isus preobrazio pred trojicom apostola. Njih su dvojica bila prisutna na brdu Taboru kao nebeski predstavnici i predstavnici Staroga zavjeta.
Sv. Ivan Zlatousti opisao je sv. Iliju riječima: »Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh krjeposti; on je ocean bez granica.«
Utecimo se zaštitniku od oluja, groma i vatre i neka nas sv. Ilija brani od naših svakidašnjih oluja koje nas zatječu na našem životnom putu.
Sveti Benedikt duhovni je velikan kojega je papa Pavao VI. proglasio zaštitnikom Europe, a slavimo ga 11. srpnja. Rođen je oko 480. godine u talijanskoj Norci (Nursiji), malom biskupskom sjedištu u podnožju sabinskih brda. Zahvaljujući svojoj obitelji, sv. Benedikt je na školovanje poslan u Rim. U to je doba Rimsko Carstvo oslabilo i u njemu su prevladavali nered, nesigurnost i iskvarenost, zbog čega je sv. Benedikt odlučio napustiti studij u Rimu. Težeći za nečim višim i pronalaženjem Boga, otišao je u gradić Affile, koji je od Rima udaljen 50 kilometara. U tom je gradiću sv. Benedikt živio monaškim (grč. monos znači sam i jedan) načinom života, što mu nije bilo dovoljno pa je otišao u potpunu samoću, u špilju kraj Subiaca. Boreći se s demonima i napastima, u potpunosti se posvetio molitvi. Ipak, počeo je shvaćati važnost zajedničkoga, cenobitskoga života (od grč. koinos, što znači zajednički, i bios, što znači život), zbog čega je otišao u Montecassino, gdje je izgradio veliki samostan s vjerom da je upravo u svakodnevnom životu u srcu zajednice moguće pronaći Boga. Njegov život karakteriziraju poniznost i potpuno predanje Bogu, ali i bratstvo rada i molitve, poznatije kao njegovo i benediktinsko geslo: Ora et labora.
Sv. Benedikt se smatra i otcem zapadnoga redovništva i jednim od najvećih velikana zapadnoga redovništva, ali i zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Naime, sv. Benedikt utemeljitelj je benediktinskoga crkvenoga reda, koji je jedan od najstarijih crkvenih redova u zapadnom kršćanstvu. Postavivši glavno pravilo: »Božjemu djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!«, utjecao je na benediktinski način života koji karakterizira životnu prožetost svetom liturgijom. Zbog toga Pius Parsch piše da je upravo »sveti Benedikt stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njom povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima«.
Sv. Benedikt umro je 547. godine, a njegov grob nalazi se u crkvi u Montecassinu. Danas se vrlo često sv. Benedikta prikazuje kao opata sa štapom i knjigom pravila, a kraj njega se nalazi gavran.
Braća sv. Ćiril (Konstantin) i sv. Metod svetci su Katoličke Crkve koji su živjeli u 9. stoljeću, a njihov je spomendan 5. srpnja. Još ih se naziva solunskom braćom i slavenskim apostolima. Sv. Braća prevela su mnoge liturgijske i biblijske knjige koje su omogućile slavljenje mise i širenje evanđelja, a za prvo je slavensko pismo, poznatije kao glagoljica, zaslužan sv. Ćiril. Prvim slavenskim pismom i prevođenjem liturgijskih knjiga omogućeno je širenje Božje riječi među Slavenima. Zbog toga se ti slavenski apostoli smatraju suzaštitnicima Europe.
Na trogodišnju misiju kod Slavena u Moravskoj Ćirila i Metoda poslao je knez Rastislav koji je htio osigurati svoju crkvenu hijerarhiju. Knez Rastislav htio se osloboditi i franačkih biskupa te je odabrao upravo Ćirila i Metoda za širenje kršćanske vjere na slavenskom jeziku. Dvojica braće krenula su 863. godine na povijesnu misiju. No ubrzo su franački biskupi slavenske apostole optužili za krivovjerje. Papa Hadrijan II. oslobodio ih je tih optužaba.
Papa Ivan Pavao II. objavio je 2. srpnja 1985. encikliku »Slavorum apostoli« u čast sv. Ćirilu i Metodu. U toj enciklici kroz osam poglavlja opisuje život i djelovanje sv. Ćirila i Metoda. U uvodnom dijelu objašnjava se da se sv. Ćirila i Metoda uzima kao suzaštitnike Europe zbog njihova evangelizacijskoga djelovanja i pokrštavanja slavenskih naroda. Sljedeće poglavlje posvećeno je općenitim podatcima o njima: kada su rođeni, gdje su sve živjeli i djelovali. U trećem i četvrtom poglavlju navode se putovi i načini misijskoga djelovanja Ćirila i Metoda, kao i njihovo mirno širenje katoličke vjere usprkos raskoraku između istočne i zapadne Crkve. Važnost bogoslužja na jeziku i pismu naroda koje se evangelizira, tj. na slavenskom jeziku, opisana je u petom poglavlju. Šestim poglavljem tumači se stvaranje nove – slavenske – kulture i kako su unijeli svetu riječ u novu kulturu. U sedmom se poglavlju spominje utjecaj evanđelja na slavenske narode, za što su bili zaslužni sv. Ćiril i Metod te njihovi učenici. U zaključku enciklike nalaze se informacije o pogrebu sv. Metoda. Ako hoćete saznati više, pozivamo vas da ju pročitate i sami.
Djedovi i bake važne su osobe u našim životima, a njihovo iskustvo i mudrost putokazi su za sretniju i uspješniju budućnost. Toga je svjesna i Crkva koja nas svake godine 26. srpnja podsjeća na svete supružnike Joakima i Anu, roditelje Blažene Djevice Marije i Isusove djeda i baku. O životopisnim crticama ovih supružnika ne znamo puno, ali veoma su čašćeni i slavljeni među vjerničkim pukom.
Biblijski nam zapisi, naime, nigdje ne otkrivaju Joakima i Anu, a predaja koju danas poznajemo o ovim svetcima potječe iz apokrifnih spisa nastalih tijekom 2. stoljeća. Konkretno, riječ je o tzv. Jakovljevu protoevanđelju u kojem se žele nadomjestiti nepoznanice iz razdoblja Isusova djetinjstva i mladenaštva. Autentičnost tih podataka ne može se u potpunosti potvrditi, a mnogi stručnjaci smatraju da je glavni cilj Jakovljeva protoevanđelja potaknuti vjernike na veću pobožnost. Ipak, ti su spisi jedini izvor podataka koje imamo o svetom Joakimu i Ani pa tako danas učimo da su Marijini roditelji bili pripadnici bogatijega sloja stanovništva, ali izrazito pobožni te pošteni ljudi svoga vremena. Izvori tako otkrivaju da je Joakim svoje bogatstvo dijelio na tri dijela: jedan je dio davao sirotinji, drugi dio za izgradnju hrama, a ostatak je zadržavao za sebe i svoju suprugu. Ipak, život im nije cvjetao u svim segmentima jer im dugo godina nije bila uslišana žarka želja za začećem djeteta. Stoga je Joakim odlučio 40 dana postiti i moliti, a njegova dobrota te poštenje i pobožnost rezultirali su začećem Blažene Djevice Marije, i to u Aninoj poodmakloj dobi. Zbog svega navedenoga danas se brojni bračni parovi utječu ovim svetcima za začeće djeteta te uspješan porod, a u Njemačkoj su pobožnost prema svetoj Ani gajili i rudari.
U suvremenom dobu izrazite životne užurbanosti sveti Joakim i Ana svijetle kao uzori strpljivosti i bračne svetosti. Na osobit su način uzor nama mladima koji imamo brojne želje i životne planove jer nas podsjećaju da one najljepše stvari dolaze u najboljem trenutku.
Blagdan svetoga Tome apostola, jednoga od odabrane dvanaestorice, slavimo 3. srpnja. Svetac kojega zazivamo kod sljepoće i u trenutcima sumnje zaštitnik je arhitekata, teologa, graditelja i slijepaca, ali i jedan od mnogih mučenika Katoličke Crkve, koji je prema svjedočenjima sv. Grgura Nazijanskoga i Nicefora mučeništvo podnio u Indiji. Preciznije, prema pobožnoj legendi mučeništvo je podnio u indijskoj pokrajini Malabar, gdje je i propovijedao i naviještao Kristovu riječ, a kršćani koji se i danas nalaze u toj pokrajini (njih oko 750 000) nazivaju se »Tomini kršćani«. U blizini grada Chennaija (Madras) nalazi se i križ s natpisom na staroperzijskom, a prema legendi označuje mjesto mučeništva sv. Tome.
Zanimljivo je da u uobičajenom spomenu Tome prva asocijacija nije njegov apostolski rad ili mučeništvo, nego njegova nevjera u Kristovo uskrsnuće. Sintagma »nevjerni Toma« ustaljena je u jeziku, ali nije pravedna prema liku i djelu sv. Tome. Bolje bi bilo zvati ga »vjerni Toma« jer je onaj koji je iznova povjerovao – kušnja i sumnja su dio nas i nije im se lako othrvati. Engleski pjesnik Alexander Pope još je davno napisao da je »ljudski griješiti, a božanski opraštati« – i upravo je to slučaj s Isusom i sv. Tomom: Toma griješi, Isus oprašta. To je odnos koji nam je toliko poznat i rezultat koji ponovno priželjkujemo, ponajviše u našim posljednjim trenutcima. Znači li to da postoji mehanizam koji »briše« naša nedjela? Ne. To znači da nas Bog voli bezuvjetno, u pojmovima koji su ljudskomu umu nepojmljivi, te da ima beskonačno strpljenje vraćati nas na pravi put. Sv. Toma nije apostol kojega treba karakterizirati po njegovoj sumnji, on je samo jedan od brojnih uzora i ideala čvrste vjere koji je uvidio svoju pogrješku, pokajao se, tražio oproštenje i nakon toga još jače ustrajao.
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec
