U povijesti hrvatskoga naroda pojam »sibinjske žrtve« odnosi se na događaj u Sibinju, današnjoj općini u Brodsko-posavskoj županiji, koja se nalazi na južnim obroncima Dilj-gore, zapadno od Slavonskoga Broda. Zbio se 19. veljače 1935. godine, kada su žandari Kraljevine Jugoslavije ubili osmoricu hrvatskih domoljuba i rodoljuba, seljaka, protivnika velikosrpskoga režima. Sedmorica njih bila su iz sela Jakačine Male u Odvorcima, najmlađi je bio 20-godišnji Antun Ercegović, pa 26-godišnji Mato Peić, dvojica 30-godišnjaka Ivo Katalinić i Đuro Štimac, 34-godišnji Petar Topalović, 37-godišnji Ivo Janković i Stipo Gunčević, 39-godišnjak. Najstariji Antun Perković imao je 40 godina i bio je iz Gornjih Andrijevaca. Uz sibinjske žrtve neraskidivo su povezane i vrbske žrtve jer je riječ o potpuno jednaku uzroku (protivljenje jugoslavenskomu centralizmu), scenariju (krvoproliće radi zastrašivanja), profilu žrtava (šestorica seljaka iz Gornje Vrbe i Ruščice, sela nedaleko od Slavonskoga Broda) i ubojica (jugoslavenski žandari). Razlika je samo u datumu jer se zločin dogodio dan kasnije nakon što su ustrijeljene sibinjske žrtve, tj. 20. veljače 1935. na istočnom ulazu u Brod, kod groblja. Život su za slobodu hrvatskoga roda položili Tomo Vargić, Ivan Borevković i Franjo Borevković iz Gornje Vrbe te Mirko Milec, Ivan Martić i Stipo Mirković iz Ruščice.
Bliži konkretniji povod za, može se mirno reći, ustanak hrvatskih sela u okolici Slavonskoga Broda početkom 1935., Gornje Vrbe, Gornjih Andrijevaca, Grižića, Jakačine Male, Podcrkavlja, Podvinja, Ruščice, Sibinja i Slobodnice, bio je žestok predizborni teror, koji je bivao sve jači kako se bližio zakazani datum izbora u Kraljevini Jugoslaviji 5. svibnja 1935. Pojednostavnjeno, riječ je o sukobu dvaju različitih koncepata u onodobnom političkom životu oko uređenja državnih i nacionalnih odnosa, od kojih je jedan oporbeni – Hrvatske seljačke stranke sa saveznicima, koji je s nositeljem liste Vladkom Mačekom zastupao jednakost i ravnopravnost naroda na demokratskim načelima, a drugi vladajući – Jugoslavenske narodne stranke, s čvrstim unitarističkim i centralističkim idejama favorizirajući velikosrpstvo, čiji je nositelj bio Bogoljub Jeftić. Očekivano, taj se politički sukob pretvorio u pokušaje vladajućih da fizičkim represijama obeshrabre i onemoguće oporbu i tako dobiju izbore, pa su slijedila maltretiranja, zabrane predizbornih skupova, etiketiranja, otpuštanja s radnih mjesta i batinanja. Za nepunu godinu dana bilo je uhićeno i pozatvarano oko 50 tisuća ljudi. Kao što je spomenuto, nisu izostala ni ubojstva. Izbori su također u smislu kontrole i prebrojavanja glasova bili potpuno neregularni. Sve je to uvelike pridonijelo pobjedi vladine liste, kojoj je u prilog išao i izborni zakon koji je pobjedničkoj listi automatski osiguravao tri petine mandata. Tako je izbornim inženjeringom Jeftićeva lista dobila čak 303 zastupnika, a Mačekova samo 67.
Odmah nakon izbora kotarskim i općinskim dužnosnicima te policijskim službenicima zadaća je bila istražiti tko je od uglednijih osoba u pojedinim mjestima glasovao za oporbu, a posebnim dopisom ministar unutarnjih poslova Velja Popović zatražio je hitno izvješće o aktivnostima i sudjelovanju katoličkoga svećenstva na izborima. Zbog jasnih prohrvatskih stajališta i potpore oporbenjacima dobivena su izvješća zajednički naslovljena »Teror katoličkog klera«.
Dr. Vladko Maček potpisao je 22. veljače 1935. poziv Zagrepčanima da sljedećega dana sudjeluju na misi zadušnici u 10 sati u zagrebačkoj prvostolnici za ubijene seljake u Sibinju i Brodu, čije su »žrtve zavile u crno – kako je doslovce istaknuo – cijeli hrvatski narod«. Nositelje vlasti to je jako zabrinulo pa je ondašnji ban Savske banovine Marko Kostrenčić već istoga dana posjetio nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca sa zahtjevom da zabrani misu, no bez nekoga konkretnoga uspjeha. Nadbiskup mu je tek obećao da će se posavjetovati s nadbiskupom Antunom Bauerom i o tome ga izvijestiti telefonski. Zajednička odluka dvojice nadbiskupa može se sažeti u kratkoj rečenici koju je nadbiskup Stepinac zapisao u svom »Dnevniku«: »Mi Requiema zabraniti ne možemo…« Ban je u telefonskom razgovoru istaknuo da đakovački biskup Antun Akšamović nije dopustio zadušnice u svojoj biskupiji, što je, istina, bilo točno. Naime, biskup je smatrao da bi njihovo održavanje tih dana bila politička demonstracija, što nikako nije želio, no kasnije će ih, točnije nakon dva tjedna, dopustiti, ali samo na zahtjev rodbine poginulih. Na tu je opasku nadbiskup Stepinac odgovorio banu: »Ovdje su druge prilike.« Vlast je podigla razinu pripravnosti policije, povećala njihovu nazočnost u gradu s ciljem sprječavanja većih okupljanja po gradu i dolaska skupina seljaka u grad. Unatoč tomu, misa zadušnica održana je u katedrali uz sudjelovanje velikoga mnoštva, za koje je upravnik zagrebačke policije Stanoje Mihaldžić u izvješću naveo brojku od 6 do 7 tisuća. O tome je nadbiskup u »Dnevniku« zapisao: »Danas ujutro došao je k meni dr. Lochert da me pita jesam li ja zbilja zabranio zadušnice, odnosno odbio da ih držim… Rekao sam da ja nisam zabranio zadušnica usprkos presije, koju je na mene činila državna vlast… Tako su se zadušnice zaista održale. Ogromna masa svijeta nagrnula je u katedralu. Policija se sakrila i iz prikrajka motrila. Nakon sv. Mise masa je aklamirala dr. Mačeku, a iza toga zaorile su po gradu hrvatske davorije, ‘Lijepa naša’, ‘Još Hrvatska’, ‘Oj Hrvati’ itd…« Ponukani nadbiskupovim primjerom svećenici su organizirali mise za sibinjske i vrbske žrtve u mnogim župama Zagrebačke nadbiskupije (prema dokumentima u 42 župe), u kojima je sudjelovalo više od 20 tisuća osoba. Tako je u Kravarskom bilo 1200 ljudi, Mariji Gorici 800, Starom Čiču 800, Vukovini 800, Stenjevcu 700, Vrapču 500, Samoboru 600, Svetoj Nedelji 500, Križu 500, Velikoj Gorici 500, Pešćenici 400, Brdovcu 400, Bjelovaru 400, Karlovcu 300, Brinju 315 itd.
Odnosom prema nevinim hrvatskim žrtvama zagrebački je nadbiskup Stepinac jasno posvjedočio da je čvrsto sa svojim narodom u njegovoj borbi za ravnopravnost i slobodu, očuvanje nacionalnoga i vjerskoga identiteta te što misli o velikosrpskom režimu i njegovu unitarizmu, što mu onodobna jugoslavenska diktatura nikada nije oprostila.
