Naredba o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja za 2016. g. objavljena je u Narodnim novinama br. 125/15. Prema toj Naredbi, najniža mjesečna obvezna osnovica za plaćanje doprinosa bila je utvrđena u svoti od 2812,95 kn. Mjesečna osnovica za obrtnike paušaliste utvrđena je u svoti od 3214,80 kn, za obrtnike dohodaše u svoti od 5224,05 kn, za djelatnost poljoprivrede i šumarstva u mjesečnoj svoti od 4420,35 kn. Za poduzetnike kao poduzetnička plaća i slobodna zanimanja utvrđena je kao obvezna osnovica svota od 8840,70 kn mjesečno. Naredbom je propisana i najviša dopuštena mjesečna osnovica za plaćanje doprinosa i poreza u svoti od 48 222 kn.
Istodobno je minimalna mjesečna plaća u 2016. utvrđena bruto u svoti od 3120 kuna, što u neto svoti iznosi 2496 kn. Vezano uz minimalnu plaću, Zakon o minimalnoj plaći (NN, br. 39/13) propisao je da je »minimalna plaća najniži mjesečni iznos bruto plaće koji radniku pripada za redoviti rad u punom radnom vremenu, za uobičajeni radni učinak«, što znači da u iznos minimalne plaće »ne ulaze povećanja plaće za koja radnik ima pravo prema posebnom propisu, odnosno za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi«. Valja još naglasiti da je minimalna plaća najniži mjesečni iznos bruto plaće koji radniku pripada za rad u punom radnom vremenu te da pravo na minimalnu plaću imaju svi radnici. Minimalna plaća je ista za sve bez obzira na stručnu spremu.
Usporedi li se visina najniže osnovice za plaćanje doprinosa (2812,95 kn) koja je propisana Naredbom i visina minimalne plaće (bruto 3120, odnosno neto 2496 kn), očito je da su različite. Zbog toga su i različite obveze plaćanja doprinosa i poreza koje plaća poslodavac za svoje zaposlenike u odnosu na obveze poreza i doprinosa koje plaća obveznik prema osnovicama propisane Naredbom. Dakle, propisima utvrđene najniže plaće (2496 kn) odnosno obvezne najniže osnovice osiguranja (2812,95 kn) u rasponu do najviše dopuštene osnovice osiguranja (48 222 kn) na koje se plaćaju obvezni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Takve razlike u plaćama i osnovicama osiguranja imat će za posljedicu slične razlike i u mirovinama.
Porezna reforma koja je najavljivana kao sveobuhvatna morat će riješiti brojne i u raspravama nespominjane nelogičnosti mirovinskoga, zdravstvenoga i poreznoga sustava. Zato ćemo upozoriti ne neke i iznijeti svoja zapažanja.
Načelo ravnopravnosti u plaćanju doprinosa traži da se na svako primanje koje se smatra plaćom, odnosno dohotkom ili s njima izjednačenim pretpostavljenim prihodom kao što su to obvezne osnovice mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja, plaća doprinos u pravilu po istoj stopi. Onaj tko zarađuje manje, plaća manje, a onaj tko zarađuje više, plaća više, pa se tako u praksi treba ostvarivati načelo solidarnosti u plaćanju socijalnih obveza. Međutim, propisi isključuju od obveza takve solidarnosti one koji zarađuju najviše pa im mjesečna primanja premašuju najvišu dopuštenu svotu od 48 222 kn, propisanu Naredbom za plaćanje mirovinskih i zdravstvenih doprinosa. Takvi slučajevi relativno su brojni, a to će se posebno vidjeti nakon godišnjih objava najuspješnijih poreznih obveznika. Nitko nema ništa protiv ičije uspješnosti, ali ne bi se smjelo dopuštati takvim uspješnicima koji ostvaruju mjesečna odnosno godišnja primanja (48 222 x 12 = 578 664 kn) znatno iznad tih svota oslobađanje od obveza plaćanja obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Takvo pogodovanje nije u skladu s načelima solidarnosti u snošenju obveza prema vlastitim mogućnostima, nego naprotiv pogoduje stvaranju neopravdanih socijalnih razlika, a to potpomaže država svojom politikom naplaćivanja doprinosa.
Istodobno, minimalna plaća u visini od 3120 kn bruto mjesečno, a ni najniža obvezna mirovinska osnovica od 2812,95 kn mjesečno ne jamče dostojnu mirovinu, makar ostvarenu s punim mirovinskom stažem. Svi tako plaćeni radnici u ostvarivanju prava na mirovinu uz postojeći način izračuna ostvaruju mirovine daleko ispod očekivanja (38 – 40 posto od njihove posljednje plaće). To se događa i onima koji su tijekom radnoga vijeka primali plaće koje odgovaraju visinama prosječne plaće svih zaposlenih u Hrvatskoj, koja za 2016. g. iznosi za sada 5652 kn mjesečno. Većina osiguranika s takvim prosjekom, kao i svi drugi s manjim prosjekom, u ostvarivanju prava na mirovinu ostvaruju pravo na zajamčenu najnižu mirovinu jer im je takva povoljnija od stvarne mirovine ostvarene prema njihovim primanjima. Tako država preko tzv. »najniže mirovine« jamči određeni minimum mirovine, odnosno daje neku vrstu milostinje. Primajući takvu mirovinu, prosječni osiguranik, a to se odnosi i na obrtnike, poljoprivrednike i druge nositelje samostalne djelatnosti, ne može biti zahvalan. Naprotiv osjeća se poniženim u svom dostojanstvu.
Takvo stanje posljedica je dugogodišnjega lutanja u reformama, koje nisu uspjele uskladiti interese poslodavaca i zaposlenika harmoniziranjem učinaka ravnomjernijega i poštenijega opterećenja porezima, doprinosima i primanjima dohotka. Država je dosadašnjim reformama uskraćivala i smanjivala brojna radnička i socijalna prava ili povećavala obveze, a drugim je mjerama, najčešće demagoške naravi, pokušavala ublažiti posljedice. Rezultat je da su svi nezadovoljni. Zato su sada vrlo aktualna pitanja obećavanih, a neisplaćenih otpremnina, pitanje isplate plaća obećanih kolektivnim ugovorima, pitanje utvrđivanja minimalne plaće, kao i problem oporezivanja inozemnih mirovina povratnika i useljenika. Ako se nastavi i dalje s krutim držanjem i odgađanjem promjena, radna i socijalna nesigurnost ostat će i dalje.
