»Ne bi bilo dobro da riječi i misli s predavanja ostanu samo izrečene u dvorani ‘Vijenac’ i objavljene u ‘Bogoslovskoj smotri’. O ministerijalnom i općem svećeništvu treba trajno razmišljati. To zahtijeva dinamika općega i ministerijalnoga svećeništva; to zahtijeva dinamika vremena i prostora koje nam daruje Božja providnost«, istaknuo je dr. Josip Šimunović, dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u prigodnom govoru u četvrtak 27. siječnja u dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga pastoralnoga instituta u Zagrebu, kojim je zaključio ovogodišnji 62. teološko-pastoralni tjedan održan na temu »Preobrazba svećeništva u promjeni epohe«. Na kraju je uz molitvu riječi zahvale organizatorima i sudionicima uputio i veliki kancelar zagrebačkoga bogoslovnoga fakulteta nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
Tema je s teološkoga, eklezijalnoga, pastoralnoga, povijesnoga, sociološkoga, ekumenskoga i psihološkoga motrišta obrađena u trinaest predavanja znanstvenika iz zemlje i inozemstva: dr. Michelina Tenace: »Preobrazba svećeništva u promjeni epohe«, dr. Taras Barščevski: »Služba svećenika u svećeničkom narodu«, dr. Josip Knežević: »Sakrament krštenja – sakrament svetoga reda: odnos ministerijalnoga svećeništva i krsnoga svećeništva«, mr. Srećko Rimac: »Svećeništvo između Istoka i Zapada: različiti pogledi isti duh« , dr. s. Marija Pehar: »Zajedništvo među službama i karizmama u Crkvi: odraz zajedništva Presvetoga Trojstva«, dr. Jakov Rađa: »Svećenik kao čovjek Crkve: vir ecclesiasticus«, dr. Danijel Patafta: »Svećenički identitet u raskoraku između lojalnoga državnoga službenika i navjestitelja spasenja od 18. do kraja 20. stoljeća«, dr. Davor Šimunec: »Promjena epohe: svećeništvo u izazovima postmoderniteta«, dr. Branko Murić: »Mjesto svećenika u sinodskom putu Crkve i misionarsko obraćenje kršćana«, dr. Ante Crnčević: »Svećenik u službi posvećenja Božjega naroda: protiv banalizacije svetoga i sakralizacije profanoga«, dr. Mislav Kutleša / mr. Josip Horvat: »Celibat između proročke karizme i pravnoga oblikovanja«, dr. Ana s. Thea Filipović: »Žene u dušobrižništvu – prema sinodalnoj Crkvi«, dr. Sanda Smoljo-Dobrovoljski / mr. Karlo Šimek: »Zdrava integracija psihoseksualne i duhovne dimenzije« i mr. Ivica Huljev: »Župnik u promjeni epohe«.
Već naslov teme ovogodišnjega tečaja jasno je dao naslutiti da je riječ o preobrazbi svećeništva u promjeni epohe, kojoj papa Franjo posvećuje posebnu pozornost, ističući kako se ne radi samo o epohi punoj promjena, nego o pravoj promjeni epohe.
Ta toliko sveprisutna, gotovo opipljiva, promjena koja se očituje na gotovo svim životnim područjima, posebice u vrijeme postmoderniteta, traži od svih članova Crkve posadašnjenje ekleziologije zajedništva kroz bratstvo i sinodalnost, kako je to istaknuo dr. Jakov Rađa, predsjednik Povjerenstva za organizaciju tjedna, u uvodnim riječima, svojevrsnoj sintezi, prije plenarne rasprave.
Mnogima se, s razlogom, odmah pojavio problem kako se može govoriti o svojevrsnoj promjeni svećeništva ako je ono ukorijenjeno u Kristovu svećenstvu. Na temelju izlaganja svojevrstan sažetak mogao bi glasiti ovako: Jasno je da se Kristovo svećeništvo ne mijenja jer je ono uspostavljeno zauvijek, što je bit svećeništva, međutim promjena se ne može odnositi na njegovu bit, nego na formu. Konkretno, današnje vrijeme zahtijeva drugačiju formu, a ne drugačiji sadržaj. Dakle, u promjeni epohe svećeništvo treba vratiti njemu samomu jer svaka preobrazba u Crkvi podrazumijeva povratak na izvore i posadašnjenje. Dojam je da su se npr. nakon Koncila pojedini svećenici više pretvorili u socijalne reformatore, redovite kritičare crkvene i društvene prakse, zaboravljajući na temeljno duhovno poslanje posvećenja i naučavanja, pri čemu je pastirska služba ostala u drugom planu. Stoga iz perspektive bratstva i sinodalnosti treba stalno otkrivati svećeništvo u svojoj relacijskoj dimenziji služenja Božjemu narodu koji je sav svećenički, proročki i kraljevski. Za razliku od starozavjetnih svećenika koji su bili odijeljeni od naroda, novozavjetni svećenik postoji zato što postoji svećenički narod kojemu on služi. Svećenik je graditelj bratstva i sinodalnosti, tj. zajedništva koje je odraz zajedništva u Presvetom Trojstvu, a to je jedinstvo u različitosti, daleko od svake uniformiranosti i individualizma. Ne smije se nikada izgubiti iz vida da sinodalnost traži zajedništvo i usku suradnju između laika, svećenika, redovnika i redovnica u naviještanju evanđelja svijetu kroz privlačno svjedočanstvo kršćanskih zajednica. Stoga je takva vizija svećeničkoga poziva i poslanja u raskoraku s nekim povijesnim naslagama koje su se nataložile na izvornu teologiju svećeničkoga poziva, a koje su svećenika više promatrale kao vjernoga službenika koji se brine o javnom moralu nego kao mistagoga koji uvodi u zajedničarski način života po navještaju riječi i slavlju sakramenata.
Preobrazba koja očekuje svećenički poziv preobrazba je pogleda na svećeništvo koje više ne će biti promatrano na izoliran način, izdvojeno od svih drugih poziva, služba i karizma u Crkvi, nego kao dio Tijela, služba u Božjem narodu. Čitav je narod Božji svećenički, pa u tom kontekstu treba vrjednovati i ministerijalno svećeništvo i svećeništvo svih krštenika. Iz te perspektive ne samo župnička služba, nego i pitanje celibata poprima šire dimenzije koje mogu biti ispravno shvaćene samo na tragu služenja novomu životu i očinskomu rađanju novoga stvorenja. Važno je istaknuti da je svećenička formacija u preobrazbi epohe suočena s potpuno novim izazovima. Odgojiti svećenika za duhovno očinstvo, življenje trojstvenoga zajedništva, slobodu od logika moći i samopotvrđivanja, a za darivanje i afektivnost koja je integrirana u osobnost, zadaća je ne samo sjemeništa i crkvenih učilišta, nego i čitave Crkve. Zaključno, svima je jasno da se svijet promijenio, a i Crkva se mijenja zahvaljujući izazovima koje joj svijet postavlja. Umjesto straha i opravdanja »uvijek se radilo tako« treba prepoznati Boga u procesima koji se odvijaju sada. Svijest da povijesne tradicije nisu isto što i živa tradicija Crkve može pomoći da i svećeništvo – riječima pape Franje – bude dio »reforme struktura koju zahtjeva pastoralna preobrazba«, koja se sažima u oživljavanju misionarske dimenzije čitavoga Božjega naroda. Teologija i pastoral moraju pružiti ruku i ostvariti susret jer samo autentično svećeništvo bit će snaga za Crkvu i za svijet, rečeno je na TPT-u.
