Otkrivajući raznolike prednosti poniznosti u čovjekovu srcu i ponašanju, studije i stručnjaci iz prakse upozoravaju da poniznost sprječava jačanje pojedinih čovjekovih mana i slabosti, a stvara i širi upravo suprotan efekt od toga, unutarnji mir i zadovoljstvo. Da je poniznost vrlina pokazuje i to da nedostatak poniznosti uzrokuje mane kao što su oholost, arogancija, bahatost, egoizam, taština, hvalisavost, strah, neznanje, predrasude, agresivnost i druge njima slične.
Poniznost je suprotna i aroganciji. Arogantni ljudi teško podnose kritike, brane se od njih i pravdaju, a nisu realni u procjeni samih sebe ni drugih. Osim toga, arogantni ljudi nisu baš timski tipovi, više razmišljaju o sebi, a manje o drugima i potrebama tima ili zajednice, pa manje i pridonose zajedničkim ciljevima i dobrobiti grupe. A kad poniznost vlada, upravo je obrnuto jer ona potiče i olakšava timski rad, izgrađuje zajedništvo. Jednako kao što poniznost oslobađa od sebičnosti, oslobađa i od laži, jer poniznost nije kompleks manje ni više vrijednosti, nego stanje stvarne istine. Ne boji se istine ni o samom sebi ni o drugima. Ponizni ljudi u svojoj susretljivosti znaju se držati one Isusove preporuke: »Tko tebe kamenom, ti njega kruhom«, ali to za njih ne znači dati se ponižavati, nego naprotiv – biti promišljen, jak i stoički podnijeti udarac te tako pokazati agresivnim osobama da njihovi »udarci« nemaju smisla, da je ponizan čovjek drukčiji od njih i da ne postupa isto kao oni.
Ima stručnjaka koji upozoravaju da čovjeku za održanje njegove »unutarnje ravnoteže« vrline poniznosti i ponosa valja razmjerno kultivirati. Kao što kultiviranje ponosa bez poniznosti može voditi u oholost, aroganciju i sebičnost, tako i kultiviranje poniznosti bez ponosa vodi u »samosažaljenje, umišljenu požrtvovnost, inferiornost, pa čak i u osjećaj bezvrijednosti i samoprijezir«.
Kako vrlina poniznosti uključuje i zrelu svijest o samom sebi, ponizna osoba u stanju je podnijeti poniženje i prijezir. Stoga ih tuđa neargumentirana površna mišljenja i stajališta, pa tako ni agresivni napadi, ne mogu zbuniti.
Kao i u drugim ljudskim vrlinama, ne čuje se da ima ljudi koji idu u savjetovališta, traže programe, terapije i druge stručne pomoći kako bi napredovali u poniznosti ili riješili se lakšega ili težega oblika taštine ili oholosti. Istina, rijetka je i ponuda takvih programa i psihoterapija. U terapijskim pristupima bolestima i opterećenjima ima tehnika koje nude pomoć u poremećaju narcisoidne ličnosti, koji se očituje »u pretjeranu pridavanju važnosti samomu sebi, precjenjivanju vlastite vrijednosti, intenzivnoj potrebi za pažnjom i odobravanjem te povećanoj osjetljivosti na svaku kritiku«.
Roditelji i obitelj mogu uspješno prenijeti na djecu samo ono što oni sami u sebi i u svom ponašanju imaju, ali je dodatan problem za odgoj djece u toj vrlini, kada ponašanje roditelja zna biti bliže oholosti nego poniznosti. Uz manjkavosti pozitivnoga odgoja za vrline, pa i poniznost, dodatnu štetu mogu nanijeti negativni odgojni postupci kao što su pretjerane i/ili potpuno neodgovarajuće pohvale ili kritike, često u dobrim ili lošim karakteristikama uspoređivanje djeteta s drugom djecom, pa i s onima u vlastitoj obitelji, kao i pretjerano i često perfekcionističko inzistiranje na važnosti uspjeha, izgleda i sličnih danosti.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
