Negdje sam čuo da je »svatko junak prema svojoj mjeri«. Ono, kao, novorođeno dijete junak je kad načini prve korake, malo veće dijete junak je kad se samo popne na stablo (ili je to nekoć bilo, a sad je kad samostalno mijenja »igrice« na mobitelu?), još malo veće kad skače u more na glavu… A prosječni ljudi moje »zlatnojesenske« dobi – koji već mogu očekivati kućne posjete liječnika s tobolcem punim strjelica »dobrovoljnoga« (anti)korona cjepiva – oni su junaci… opet djela nalik onim dječjima.
Evo, ja sam jučer bio junak odštopavanja zahodske jame. Tko je to probao, znat će što govorim. Tko nije, za početak mu je dovoljno doznati da je to jedan od najbržih testova za osjet njuha. I jedan od najtrajnijih, jer samo neželjeni vonj krvi ostao mi je u nosu podjednako dugo poput toga smrada nastala od »viška« prehrane, listina papira, vlažnih maramica i koječega što je prolazilo kroz odvode, uključujući i divovsku lizalicu za čiji je nestanak unuk optužio baš mene, neprijatelja svakog šećera (osim onoga u rakiji). Ukratko, navukao sam »zaštitno odijelo«, prastaru trenirku za specijalne prilike, te gumene rukavice i prihvatio se sajle, čiji je kraj s rotirajućom ručkom preuzela ženica mi Jelica. U samo prvih pet minuta neuspjela odštopavanja smjese naišlo je već pet prolaznika i susjeda, na plot neposredno uz »mjesto (moje) radnje«. Trojica sa savjetima za puno pametnije načine odštopavanja od »slabe sajle«, a vrh je bio Milanov prijedlog da bi prije svega to trebalo »izvidjeti kamerom«. Kad sam se nakon sljedećih pet minuta već propisno zapuhao, sami su otišli, valjda u strahu da mi ne bi morali još davati i umjetno disanje. U dvadesetoj minuti počelo mi se priviđati da se naplavina ipak spušta, ali tri minute kasnije, na rubu očaja, počeo sam ju puniti svojim »otpadnim vodama« znoja, gotovo i suza. Jelica se tad sjetila da »možda u šupi imamo jaču sajlu od pokojnog vujca«, a kad je otišla, ja sam samoručno mahnito nastavio vitlati sajlom, sve dok se u jednom trenu nije dogodilo ono: zemlja kao da se rastvorila i sve to sr… etno je odjednom nestalo u dubini odvodnih cijevi, a sajla je ostala trzati na suhom.
Nakon polusatne borbe s nemani osjećao sam se kao pobjednički gladijator s trozubom i stajao nad zahodskom grabom ne mrdajući. Ne zato što bih zamišljao koje ću sutra zaboravljene mišiće otkriti kad me primi »muskulfiber«, pa čak ni zato što bih priželjkivao da opet naiđu oni savjetnici pametnjakovići… Ne, u tom nastupu trijumfa prostrujalo mi je glavom tek kada će se, hoće li se naći dovoljno velik, neki »junak po mjeri« koji će sve ovo društveno ludilo koje nam se događa s koronom i oko nje »odštopati« jednim naglim trzajem i izvlačenjem sajle…
