»Daj, Vilko, ti si jedini Metuzalemov rođak među nama, sigurno se sjećaš međunarodnoga marijanskoga kongresa u Mariji Bistrici kojemu se na Veliku Gospu navršava 50 godina! Sigurno si bio tamo, pa te godine su hrvatski biskupi Bistricu proglasili nacionalnim svetištem! Koliko je na tom kongresu bilo naroda? Koliko je kardinala i biskupa vodilo misu, koliko se pričesti podijelilo? Daj, sjeti se nešto!« zadirkuju me pajdaši iz uredništva jedinog katoličkog vjerskog tjednika, kao zalutalog vanjskog suradnika… »Kaj bi se to sjećal, to si pogledajte u vašim novinama! Pisali su tad novinari sve potrebne istinite podatke, a ne kak’ danas«, odgovaram dok razmišljam kako novi naraštaji uopće doživljavaju »sjećanje«. Pa nisam ja, u doba prve mladosti (kad mi je još svako misno slavlje bilo predugo) pamtio brojke, podatke, takve ludosti! Pa nije se tada pamtilo koliko je Luka imao točnih dodavanja, koliko posto loptu u nogama, koliko dodira ili pretrčanih metara, nego kako je Štef provukao loptu kroz noge »drvosječi« iz protivničke obrane, kako ga je driblingom »poslao po vodu«. Od tri gola bila su mi važnija »tri tunela« za pamćenje! A tako nekako bilo mi je i s tim kongresima, misama i okupljanjima. Bio, u Bistrici bio, ali tko bi sve to pamtio kad se pamtilo srcem, a ne pameću.
Zato Veliku Gospu 1971. pamtim više po tome kako sam tada »postao Hrvat« nego po prisutnim mitrama, kolarima i drugim sporednim mi stvarima. Tek te godine, iako već kompletni »pubić« (nekad su govorili »pubertetlija«), »naučio« sam i shvatio da sam Hrvat. Prvi put sam čuo za »Vilu Velebita«, zapjevao »Ustani, bane«, »Oj Hrvatska mati« i druge ilirske budnice koje su »neznalice« zvali »ustaškim pesmama«; zapitao se kako to nikad u školi nisam čuo za Zrinske i Frankopane (a morao »bubati« sve Neretve i Sutjeske), tada mi važne gotovo kao hrvatski grb koji mi je baka morala prišivati na sve duge rukave u skromnoj garderobi. Hodali smo tada na tekme u Maksimir, zagrljeni mi i Dalmoši, pa skupa vikali: »Hajduk, Dinamo – Savka, Tripalo!«…
Sve je to prilično kratko trajalo, premda u dječjim i mladenačkim godinama mjeseci traju poput cijelih života, pa smo uskoro naučili novu lekciju da se izvan kuće ne samo ne ruga s »crvenim drugovima«, nego i to da se previše ne ističe da si »pravi Hrvat«, eventualno samo onaj socijalistički, s popisa… I tatini »Hrvatski tjednici«, koje sam unatoč alergiji na čitanje počeo ozbiljno prelistavati, naglo su negdje nestali, valjda tamo gdje i duplerice »Starta« nakon mamine dezinfekcije tiskovina, davno prije ovih »covidonosnih«.
Kasnije odrastanje i (n)ovo starenje uzdrmalo mi je sve temelje, pa i sjećanje na davnu i slavnu ’71. Sve brže sam shvaćao, al’ sve teže prihvaćao da su neki naši tadašnji proljećarski junaci manje Hrvati nego što smo mi to željeli (do)znati. Naposljetku sam se nekako razočarao u svima i svemu. Samo je Marija ostala Hrvatica. Oj, hrvatska Mati… Samo Ti si mi i 2021. jednako lijepa, ista i čista kao ’71.
