Nakon što je čitateljsku publiku upoznao s djedom Šamukom i babom Evom, s nepokolebljivim Jakovom Slavicom te s djedom Ivišom i babom Katom, Tomislav Šovagović u svojoj novoj zbirci kratkih priča »Ispod skala«, objavljenoj nedavno u izdanju »Mozaik knjige«, otvara vrata prostorije kojoj ime možda i nije bilo maštovito, ali kojoj je posebnost zato davao djedov i bakin naglasak, koji je priložnu oznaku mjesta i imenicu strpao u jednu riječ izgovarajući je, žureći u skladu sa svojim prezimenom Žurić – ispodskala. Iza vrata te, naoko obične prostorije, nalazile su se obiteljske robne magazinske zalihe brašna i šećera, babine kućne vešte, djedov trliš, dotrajale košulje, kabanice, jakete i džemperi, sandale, cipele, patike i pripovjedačevo skriveno blago, stripovi.
U tu je prostoriju prodiralo danje svjetlo, ali čim je trebalo obaviti složeniji zahvat, dobro je dolazila umjetna rasvjeta. Možda upravo zbog svih tih sitnica, zbog tajni dobro skrivanih od rođaka Marka i Andrije te sestrice Eve, zbog skloništa koje je prostor ispodskala pružao odvažnijim igračima skrivača, zbog potrebe da se katkad osvijetle njezini mračni i zaboravljeni kutovi, ta prostorija, najviše od svih onih koje se nalaze na adresi djeda Iviše i babe Kate u Ulici knezova Bribirskih, nalikuje ljudskom sjećanju iz kojega izviru i nove Šovagovićeve priče.
Kao i u zbirkama »Rudnik čvaraka« i »Cesta knezova Bribirskih«, Šovagović ostaje vjeran pripovijedanju u prvom licu, pri čemu se čini da je cijela priča ispripovijedana glasom četrdesetogodišnjega muškarca koji svijet još uvijek promatra očima sedmogodišnjega dječaka. Tek na samom kraju svake priče, prilikom finoga zaokruživanja svega prethodno rečenoga, dječačke se oči mijenjaju, postaju starije i zrelije, vremenski se stapajući s glasom muškarca.
Zamjetan je odmak s kojega pripovjedač promatra sebe u tom čudesnom književnom vremeplovu, stoga je nevjerojatna memorija kojom on raspolaže, memorija koja ne dopušta ni najmanjemu detalju da propadne, da ga se prepusti ništavilu, zaboravu.
U posljednjoj priči koja se skrila ispodskala Šovagović spominje žuto prase, igračku koja je preživjela odrastanje: Sve što je žutom prasetu trebalo bila je nada kako neće biti izgubljeno u selidbama i ostalim višim silama. Uvjerena i nadalje u opstanak, znala se posebna životinja othrvati svim napadima sentimentalnosti, ostavljajući emocije po strani čak i kada se rušio cjelokupni stari poredak. Unatoč vladavini virtualnoga doba, kada društvene mreže zamjenjuju stvarnost, a videoigrice opipljive igračke, moje žuto prase čvrsto stoji na četiri noge, okruženo nadolazećim naraštajima prolaznih kompjutorskih igara i figurica, sigurno kako se svaka nova igračka na prvi pogled doima savršenom, ali nijedna neće proživjeti tako dugotrajan, nepostojeći životni vijek. Poput te igračke, poput pobjede nad vremenom i vremenima koju ona predstavlja, njegovi likovi, mnogi već davno preminuli, preživljavaju i žive, ne samo u Šovagovićevu sjećanju, nego i u svakom tko otvori drvena vratašca te dvokvadratne kose ostave.
Upravo ta dva pripovjedna kvadrata pričaju priče o Šibeniku, gradu jednoga djetinjstva, o jednoj ulici, o jednoj osnovnoj školi; o igrama i o pjesmama, o rođendanima i o godišnjim dobima; o športu i o automobilima; o prijateljima koje su razdvojile riječi što su ih čuli iz bezobzirnih odraslih usta, riječi čije značenje tada još nisu mogli razumjeti, ali koje i dan-danas ranjavaju, udaljuju i vrijeđaju…
No unatoč svim onim trenutcima Šovagovićevih priča u kojim društveni i politički kontekst »velikih« oblikuje i zagađuje živote »malih« ljudi, pojam koji obuhvaća i nadvisuje sve motive njegovih priča, pojam zbog kojega su svi oni o kojima piše zaslužili biti dio teksta, dio priče, a samim time onda i vječnosti, jest dobrota. Osnova je gotovo svake dobre pripovjedne tehnike intrigantan zaplet koji, da bi se ostvario, mora pomaknuti likove iz stanja mirovanja u područje akcije, djelovanja. Tako primjerice bajke, čije su se strukture uvelike proučavale u teorijama književnosti, moraju završiti u onoj točki u kojoj likovi žive sretno do kraja života jer ni sreća, a tako ni dobrota, ne donose sa sobom u pripovjednom smislu ništa zanimljivo, ništa novo, nikakvu promjenu, nikakav zaplet. Suprotno tomu, ta »dosadna« i »monotona« dobrota upravo je najčešći povod Šovagovićevim pričama, stoga bi se valjalo zapitati jesu li se promijenili trendovi u pripovijedanju ili možda u društvu kada nešto što bi trebalo biti uobičajeno postaje vrijedno priče, zanimljivo i nesvakidašnje?
Izdvajajući dobrotu kao ono iskonsko određenje koje čovjeka čini čovjekom, a njegov život vrijednim i spomena i sjećanja, Šovagović neprestano podsjeća na veličinu onih o čijim se imenima nikada nije govorilo na nekim visokim, nacionalnim razinama, a zaslužuju biti nazvani junacima jer su mijenjali živote drugih vrlo jednostavnim, čistim i ljudskim gestama: »Strina, što mogu učiniti za tebe, kako da se odužim za sve dobro što si pružila?« nikada nisam izgovorio, a kada i jesam prvi put osvijestio potrebu darovati Jolinici maleni dar, sitnicu koja bi nasmijala njezino često i zabrinuto lice, ono je već odavno počivalo pod kamenom pločom obiteljske grobnice u Pakovu Selu, okruženo umjetnim plamtećim bakljama vječnoga mira, pred kojima možeš samo bespomoćno stajati, u ranijom dobrotom omogućenim i napokon pristajalim patikama, brišući lišće i prašinu s fotografije žene u bijeloj košulji i crvenom baloneru, koju su, kao i sve udane iz onoga kraja, zvali prema suprugovom imenu, iako je oduvijek trebalo biti obratno, jer svi smo mi, uistinu, bili samo – Daničini.
Prošlost uvijek, potvrđuje to i zbirka priča »Ispod skala«, kao i prijašnje Šovagovićeve zbirke, miriše na sentiment, na nostalgiju. Pripovjedač neprestano kao da čezne, možda ne toliko za nekim boljim vremenima, nego više i intenzivnije za nekim boljim ljudima; onim ljudima koji bi trebali biti uz njega cijeli njegov život, ali više nisu, stoga književnost, odnosno umjetnost općenito, postaje jedino sredstvo kojim ih se može ponovno dozvati u sadašnje vrijeme. I ne samo da prošlost ima taj svoj poseban miris čeznuća, nego se taj miris širi i gradom Šibenikom i Ulicom knezova Bribirskih. Stoga bi se čitatelj koji bi pomislio da će priča »Cijevi neispunjenih želja« podijeliti zbirku na dva dijela, na dio posvećen početku školovanja u Šibeniku i na dio posvećen nastavku odrastanja u Zagrebu, grdno prevario, iako pripovjedač u tekstu izravno najavljuje borbu s rastankom i njegovu težinu: »Ne želin ić«, držao sam se čvrsto za pašaman, naivno smatrajući kako se može ispoštovati dječja misao o ostanku. Nisam znao kako se oprostiti s ljudima i vidicima, svime iscrtanim i usađenim u osmogodišnje tijelo i dušu. Kako reći zbogom dvorištu igara, skalinama, kalelargama, tvrđavama, kupalištima?
Promatrajući potonju priču, kao i zbirku u cjelini, Šovagović kao da se uporno odbija rastati, s obzirom na to da se priče koje slijede nakon odlaska iz Šibenika ne odvijaju na zagrebačkim, nego ponovno na šibenskim pozornicama. Unatoč tomu ne može se reći da su »Cijevi neispunjenih želja« zalutale u zbirku. Imaju one svoje, doslovno, središnje mjesto u njoj i svoj karakterističan miris koji više ne odiše nostalgijom, nego identitetom. One kao da žele isprovocirati potragu kojoj je zadaća otkriti tko je taj glas koji ima tako snažnu potrebu pripovijedati o svojem djetinjstvu, glas u kojem se isprepliće i dječačka i muškaračka percepcija, glas koji pripada i Ladimirevcima i Šibeniku i Zagrebu, toposima koji u njemu sjedinjuju i spajaju mnoge iznimne ljepote još ljepše iznimne zemlje, ali ga, možda, istovremeno i kidaju, vukući ga svaki na svoj kraj. Da bi se pronašao odgovor, potrebno je zasigurno zaviriti u svaki, čak i onaj najmračniji i neistraženi kutak koji se nalazi ispodskala, kao što je nužno u jednom trenutku, nakon pomno odrađene inventure, izići, otresti sa sebe prašinu i za sobom zatvoriti ta, toliko draga i stara, škripava vrata prošlosti, jer u protivnom čovjek riskira da zauvijek ostane zarobljen u njoj.
