Statistički podatci Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) mjerodavne su činjenice na osnovi kojih se mogu donositi zaključci o vjerodostojnosti politika dosadašnjih vladajućih struktura koje se hvale posebnom skrblju za djecu. Izbori su prošli pa nema opravdanja za odgađanja političkih obećanja koja se daju pred svake izbore, pa tako i glede djece. U slučaju odgađanja mogla bi se primijeniti sintagma o »grijehu struktura«.
Kako bi se olakšalo pravilno shvaćanje problema, evo bitnih podataka o broju korisnika doplatka za djecu i broju djece u određenim desetgodišnjim razdobljima (službeni podatci HZMO-a).
Godina 2003.:
– broj korisnika = 259 911
– broj djece = 490 884
Godina 2013.
– broj korisnika = 209 862
– broj djece = 388 844
Godina 2023.
– broj korisnika = 134 495
– broj djece = 219 109
Usporedbom 2013. sa 2003. godinom vidljivo je da je broj korisnika smanjen za 50 049, a broj djece za koju se priznaje pravo na doplatak smanjen je za 102 040.
Usporedbom 2023. sa 2013. godinom broj korisnika smanjen je za 75 367, a broj djece za koju se priznaje pravo na doplatak smanjen je za 169 735.
Ako se usporedi 2023. sa 2003. godinom, broj korisnika (to su obitelji, ali i svi drugi koji primaju doplatak) u 20 je godina smanjen za 125 416, a broj djece za koju se priznaje pravo na doplatak smanjen je čak za 271 735.
Daljnjom usporedbom smanjenja broja korisnika u proteklih 20 godina (125 416) s istodobnim padom broja djece (271 735) očito je da je znatno brži pad broja djece za koju se priznaje pravo na doplatak.
Na pitanje zašto je brži pad broja djece odgovor treba tražiti u dva uzroka. Prvi je uzrok smanjenje broja rođene djece, a drugi je uzrok u imovinskim cenzusima. Na smanjenje broja djece država ne može izravno utjecati, ali je zato njezina odgovornost velika kod određivanja imovinskih cenzusa ukupnih prihoda svih članova kućanstva kojima se uvjetuje priznavanje prava na doplatak za djecu.
Naime, državna se politika voli »igrati« malih i beznačajnih podjela svojih građana na siromašne i bogate tamo gdje to nije umjesno, a to je područje doplatka za djecu. S druge strane propušta ispravljati podjele i nepravde donošenjem pravednijih radno-socijalnih zakona, kojima bi se štitio životni standard prosječnoga čovjeka i njegove obitelji (plaće i mirovine). Štite se najsiromašniji (što je opravdano), a ne uzima se u obzir činjenica da je i srednji sloj pučanstva također na granici siromaštva, osobito ako ima djecu. Takvi se kažnjavaju igrom imovinskih cenzusa ovisnih o tzv. proračunskoj osnovici.
No što je proračunska osnovica i kako se određuje? U državnom proračunu utvrđena su sredstva za naknade i druga primanja na temelju posebnih propisa, a među njih se ubrajaju i propisi o pravu na doplatak za djecu. Proračunska je osnovica uvedena u 2002. godini Zakonom o plaćanju doprinosa za mirovinsko osiguranje za 2002. g. (Narodne novine, br. 114/01). Visina proračunske osnovice utvrđena je državnim proračunom (Narodne novine, br. 116/01) u svoti od 3326 kuna.
Nažalost ta se svota tijekom dvadesetak godina nije mijenjala iako sve to razdoblje služi kao temeljna veličina za izračune doprinosa i utvrđivanje drugih imovinski cenzusa koji su mjerodavni za priznavanje pojedinih prava, pa tako i prava na doplatke za djecu.
Što ta nepromjenjivost znači u primjeni propisa kojima se uvjetuje prava na doplatak za djecu? Pojednostavnjeno, plaće su tijekom dvadesetak godina rasle, a proračunska je osnovica ostajala nepromijenjena. Istodobno je država preko svojih tijela drugim propisima, u pravilu pravilnicima, utvrđivala imovinske cenzuse prema visini nepromjenjive proračunske osnovice. Zato se često događalo, a događa se i sada, da zbog porasta nečije plaće u zajedničkom kućanstvu ukupni prihodi kućanstava korisnika prava na doplatak za djecu premaše novi imovinski cenzus, što može dovesti do gubitka prava na doplatak za djecu. Nitko to ne zapaža i ne upozorava na tu nelogičnost. Država se voli hvaliti svojim dostignućima, posebice glede proširenja prava, a ne vidi da svojim propisima smanjuje i ograničava prava na doplatak za djecu. Državni proračun štedi na djeci kao da su djeca izdatak i nepotrebni trošak, umjesto da na djecu gleda kao na investiciju u vlastitu budućnost.
U sukobima među političkim strankama, posebice u predizbornim razdobljima, prevelik se naglasak stavlja na nevažne detalje ili velike strategije, a propušta se sukobiti s logičkim nedosljednostima. Svi se pozivaju na svoje stručnjake, koji nažalost predlažu, odnosno više licitiraju neka povećanja ili uvođenja drugih prava koja nemaju logike, kao da su na javnoj dražbi ili nekoj tržnici.
