Postojeći neformalni rat tzv. Zapada i tzv. Istoka koji se manifestira stvarnim ratom između Ukrajine i Rusije, praćen problematičnim utjecajem sankcija, pokazuje sve loše strane brzopletoga prilagođavanja (tranzicija) bivših komunističkih država u kapitalizam. Neuspješni pokušaji radno-socijalnih reforma potvrđuju činjenicu da su reformatori bili nestručni i da nisu shvaćali da se pri uvođenju promjena treba uzimati u obzir zatečeni stupanj socijalnih odnosa i takav postupno prilagođavati zapadnim modelima. I u Hrvatskoj je politika raznim reformama pokušavala preskočiti postupnost promjena. To se najbolje očituje u mirovinskim reformama. Međutim, danas je nastala opravdana zabrinutost za budućnost mirovinske sigurnosti građana zbog prijeteće inflacije i energetskih kriza. To se posebno odnosi na budućnost obveznih mirovinskih fondova tzv. II. mirovinskoga stupa.
Kako je počelo? Svi dosadašnji političari (kao stručni patuljci) i većina plaćenih pseudostručnjaka uporno su uvjeravali javnost u propast obveznoga zakonskoga mirovinskoga osiguranja, a u budućnost II. mirovinskoga stupa tzv. »zakonom obvezne kapitalizirane mirovinske štednje«.
Rijetki su upozoravali da se mirovinska sigurnost građana ne smije vezati za rizike menadžerskih ulaganja na tržištima kapitala. Građanima su se nudile fraze bez potpunih objašnjavanja što je sustav osiguranja koji će se provoditi u tri mirovinska stupa.
Sustav mirovinskoga osiguranja zamišljen je kao tri podsustava, jedni zovu to »tri stupa«, neki »tri razine«, drugi govore o tzv. »čileanskom modelu«, a treći filozofiraju o »kombiniranom modelu europsko-latinoameričkom«, četvrti o »originalnom hrvatskom modelu«, neki o »nultom modelu« i slično. Danas je neka vrsta toga nultoga modela novo mirovinsko pravo, tzv. »nacionalna mirovina« koja se zakonski naziva »nacionalna naknada za starije osobe«. Zaključiti se može da većina političara tada nije ni razumijevala o čemu govore, a mnogi ni danas. Zbivalo se to krajem devedesetih. Bitno je bilo da se nude neke promjene, odnosno promjene imena mirovinskoga osiguranja.
Međutim, pritom je bilo najmanje važno kakvo će ime imati to reformsko »dijete«, a mnogo je važnije bilo hoće li to što se predlaže donijeti neki boljitak i za koga će biti taj boljitak. Posebno je bilo zabrinjavajuće da su o toj reformi govorili najmanje oni na koje se ona odnosi (radno aktivno stanovništvo), koji će plaćati doprinose i ostvarivati prava po novim propisima. Sindikati su se tada bavili sami sobom i međusobnom raspodjelom imovine, dakle svojim reformama.
Najglasniji o pitanjima reforme bili su umirovljenici, čija je sudbina već bila određena tadašnjim propisima i dubioznim odlukama o usklađivanju odnosno neusklađivanju mirovina. Završilo je donošenjem prvoga reformskoga mirovinskoga zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999. Ta reforma djelomično je obuhvaćala i tadašnje radno aktivne osiguranike starije od 40 godina (zaposlenike, ali i nezaposlenike), a potpuno obuhvaćala populaciju mlađu od 40 godina na dan 1. siječnja 2001., koji su zatečeni u osiguranju ili zaposlenju. Osobe koje su na taj dan bile starije od 40 godina, ali mlađe od 50 godina, imale su mogućnost da dobrovoljno pristupe mirovinskomu osiguranju u II. stupu i da ostvaruju prava u oba stupa mirovinskoga osiguranja. Stariji su za pristupanje trebali podnijeti poseban zahtjev. Međutim, kada jednom dobrovoljno pristupe mirovinskomu osiguranju u II. stupu, ono za njih postaje trajna obveza. Ironično se to osiguranje moglo zvati »dobrovoljna prisila«.
U III. stupu, koji je potpuno dobrovoljno osiguranje, dakle bez prisile, mogu biti osigurane sve osobe, neovisno o starosti i o tome jesu li u osiguranju u I. ili II. stupu. Dakle, moguća su istodobna osiguranja u sva tri mirovinska stupa, što znači da postoji i mogućnost ostvarivanja mirovina u sva tri stupa, ali s različitih pravnih temelja.
Zamišljano je da će budućnost tih osiguranja ovisiti o ukupnom stanju gospodarstva Hrvatske, a za II. i III. stup i o sposobnosti menadžera koji će raspolagati i upravljati pojedinim mirovinskim fondovima, tj. prihodima ostvarenim od doprinosa (stopa 5 posto od plaće odnosno osnovice osiguranja). Menadžeri će se morati znati koristiti svim mogućnostima tržišnoga ulaganja koje će donositi dobit iz koje će se plaćati mirovinska prava. Morat će znati izbjegavati sve opasnosti, da im se ne dogodi kakav financijski inženjering u kojem bi mogao nestati novac, da se ne dogodi kakav »crni četvrtak« (propast američke burze u prošlom stoljeću) ili sudbina »Enrona« (američkoga gospodarskoga diva). Naime, odgovornost je velika jer iza takvih rizika stoji sudbina većine građana pa se ne smije ni pomišljati na bankrot ili nestanak novca. »Rizik tržišta« odnosno novoga načela prema kojem ste »sami krivi što ste izabrali baš taj mirovinski fond, a ne neki drugi«, danas je stalna prijetnja svakomu pojedincu osiguranu u II. stupu. Preostaje ipak kao najbolje jamstvo mirovinske sigurnosti prvi »stup«, iza kojega uvijek stoji, a treba i dalje stajati država.
