Američka agencija za zaštitu okoliša (EPA) jedna je od stožernih vladinih institucija čija je misija briga o kvaliteti zraka, vode i zemlje te zaštita ljudskoga zdravlja. Stoga je važno da u takvoj instituciji rade odgovorni ljudi, koji nemaju interesne odnose s »prljavom« industrijom ni financijske sprege s potencijalnim onečišćivačima. U toj se agenciji određuju standardi sigurnosti i čistoće okoliša, reguliraju se kemikalije na tržištu, odobravaju se ili zabranjuju kontroverzni proizvodi ili tehnologije.
S dolaskom nove Trumpove administracije promijenile su se i čelne pozicije u agenciji EPA. Budući da je EPA važna kontrolna točka (i zaprjeka) za neometan industrijski rast, nova je američka vlada odlučila »okupirati« njezine urede da bi se spriječila pretjerana zabrinutost zbog štetnosti mnogih kemikalija. Za tu su potrebu angažirani više ili manje poznati industrijski lobisti s bogatim iskustvom borbe za deregulaciju tržišta. Radi se o znanstvenicima, stručnjacima, savjetnicima, ekonomistima i pravnicima koji razvijaju strategiju otpora prema pokušajima mjerodavnih institucija da sigurnost pretpostave profitu.
Redoviti mehanizam opstrukcije rada agencije za okoliš uključuje nasrtaje na znanost, sumnje u vjerodostojnost objavljenih rezultata, zahtjeve za novim složenijim istraživanjima ili ponavljanjem starih, proglašavanje znanstvenih studija nerelevantnima za ljudsko zdravlje, traženje novih recenzija… Takvim se manipulacijama mogu zaustaviti procesi regulacije kemikalija ili drugih proizvoda na tržištu, spriječiti eventualne zabrane ili odgoditi već donesene odluke. Budući da se okolišna politika državne agencije velikim dijelom temelji na znanstvenim rezultatima, upravo je znanost prva meta industrijskih lobista.
U državnoj agenciji za zaštitu okoliša, dakle, politički se grupiraju stručnjaci koji u svojim životopisima imaju brojne veze s kemijskom, naftnom ili farmaceutskom industrijom. Tako je Kimberly White, bivša djelatnica Američkoga vijeća za kemiju (ACC), sada zaposlena u znanstvenom odboru agencije EPA u kojem se odlučuje koje su objavljene studije prikladne za regulacijsku politiku. Drugim riječima, ona odlučuje koje znanstvene radove treba čitati i kojim podatcima treba vjerovati. Takav je selektivan pristup tipičan za Američko vijeće za kemiju, strukovnu organizaciju koja već godinama lobira za interese kemijske industrije. Suradnica savjetnice White je Nancy Back, koja je znanstveno-birokratskim mjerama uspješno štitila status sigurnosti za karcinogeni formaldehid.
U skupini ljudi koji su dobili rukovodeća ili savjetnička mjesta u agenciji EPA nalaze se Erik Baptist, bivši zaposlenik Američkoga instituta za naftu, Peter Wright, odvjetnik kemijske tvrtke »Dow Chemical«, David Dunlap, službenik zaposlen donedavno u multinacionalnoj kompaniji »Koch Industries«, te Steven Cook, savjetnik tvrtke »LyondellBasell Industries«, koja se bavi proizvodnjom plastičnih materijala. Svi oni imaju višegodišnje iskustvo u taktičkom osporavanju činjenica i tvrdnji kojima se zahtijeva eliminacija štetnih tvari s tržišta. S takvim ekspertizama sada su postali članovi državne agencije EPA kojoj je osnovna misija zaštita ljudi i okoliša od kemijskoga onečišćenja. S obzirom na dosadašnji pristup, teško je vjerovati da u novoj instituciji ne će pokušati pomoći industriji da očuva svoje kontroverzne proizvode na tržištu. Također, vrlo je vjerojatno da će se nakon mandata u agenciji za okoliš vratiti na svoje početne pozicije u industriji. Taj se fenomen naziva »revolving door« ili »kružna vrata«, kojim se opisuje česta izmjena ljudi zaposlenih u državnim institucijama i industrijskom sektoru. U svakom slučaju nabrojene pridošlice u agenciji EPA nalaze se u očiglednu sukobu interesa.
Zanimljivo je da je Michael Dourson podnio ostavku na mjesto upravitelja Ureda za kemijsku sigurnost i prevenciju onečišćenja, najviši položaj u agenciji EPA. I njega je nominirao predsjednik Trump, no kada se otkrilo da mu je životopis »kontaminiran« intenzivnim spregama s industrijom, odlučio je povući svoju kandidaturu. Taj slučaj daje nadu da se otvorenim pristupom informacijama, pritiskom javnosti i razumnim ponašanjem pojedinaca mogu izbjeći sukobi interesa u području zaštite okoliša.
