Dok se suvremeno doba nerijetko predstavlja dobom neviđenoga napretka ljudskih prava, svjedočimo sve većemu broju propisa i nepisanih pravila koja određuju što je (ne)dopustivo javno reći ili činiti, kao i sve većoj ugrozi života i zajednice u ime slobode. Recentna literatura pokazuje da, usprkos deklarativnomu »napretku«, naše je vrijeme praćeno umorom i kulturnim pesimizmom, u kojem su rijetke vizije drukčijega i boljega svijeta. Umjetnost uglavnom tematizira mračne i negativne doživljaje, opravdavajući to kritikom društva.
Pogled u povijest, međutim, otkriva brojna književna djela nastala s ciljem popravka društva. Termin utopija, tvorenicu koja bi na starogrčkom značila »nemjesto« odnosno »nedođija«, prvi je upotrijebio sv. Toma More (1478. – 1535.), engleski humanist kojega je vjernost papi stajala glave. Potaknut lošim dojmom tadašnje engleske monarhije, 1516. objavio je djelo »Utopiju«, odnosno »O najboljoj državi i o novom otoku Utopiji«. Iako u njemu govori o najboljem mogućem društvenom uređenju, danas je uvriježeno drukčije značenje pojma utopija – kao neostvarivoga idealnoga društva, »raja na zemlji«. Prvom se velikom povijesnom utopijom smatra Platonova »Država«, a utopije su ponovno postale popularne u doba renesanse, kada više mislilaca piše nacrt »sretnoga grada«. Budući da su nastajale temeljem čežnje za pravednijim društvom, marksistički mislilac Ernst Bloch iznjedrio je poznatu krilaticu – »humanizam je odrastao u utopiji«. Međutim, povijesno iskustvo pokazuje da su pokušaji ostvarivanja utopije nerijetko vodili u ostvarenje distopije – nepoželjnoga društva, praćena totalitarnom kontrolom, otuđenjem i dehumanizacijom. Tako su utopija i distopija neprestano pretaču jedna u drugu.
Danas su utopije rijetkost, ali svjedočimo poplavi distopija u književnosti, filmu, čak videoigrama. Utopije i distopije vrijedne su jer uvijek, uz ponešto pretjerivanja, govore o stvarnom svijetu; njihovi autori ne samo da su predvidjeli mnogo toga što se stvarno dogodilo, nego su nadahnuli druge da doista pokušaju promijeniti političko lice svijeta – ponekad s dobrim, a ponekad s kobnim posljedicama.
Platonova Država; organizam sklada prema naravi
Starogrčki filozof Platon (427. – 347. pr. Kr.) svjedočio je vladavini Tridesetorice 404., a potom obnovi atenske demokracije koja je 399. osudila na smrt njegova učitelja Sokrata, kojega je Platon smatrao najpravednijim čovjekom. Duboko razočaran političkim uređenjem država svojega vremena, napisao je najdulje djelo u formi dijaloga, »Državu«, u kojoj istražuje kako bi trebalo ustrojiti državu da bude najbolja moguća odnosno pravedna. Utopijama se općenito često zamjera da ne računaju s nesavršenom ljudskom naravlju te da opisuju državu koja bi bila moguća jedino s idealnim ljudima, međutim u Platona taj prigovor ne vrijedi; on želi osmisliti najbolju moguću državu na temelju iskustva i objektivne spoznaje ljudske naravi. Platon se, riječima glavnoga govornika Sokrata, suprotstavlja ideji da je pravednost pojedincu neisplativa; pravedna država bila bi funkcionalna, sretna i održiva politička zajednica. Pravednost je prema Platonu vrlina koja se sastoji u tome da svatko dobiva ono što mu pripada te da pridonosi društvu radeći ono za što je prirodno darovit.
Kao prvo, država nastaje jer je čovjek nedostatno biće, koje si samo ne može priskrbiti sve što mu je potrebno. Drugo, ljudi su po darovitosti različiti pa, umjesto da se svi bave svime, svatko bi trebao razviti svoj potencijal baveći se onim za što je posebno darovit. Kao što ljudska duša ima tri sposobnosti – strast, volju i razum, tako je u svakoga pojedinca najizraženije jedno od toga. Ljudi koji su prirodno skloni stjecanju materijalnih dobara trebaju proizvoditi dobra za cijelo društvo, kao poljodjelci, trgovci i obrtnici. Koji su prirodno skloni borbenosti trebaju se obučiti u dobre čuvare – vojnike, a koji su prirodno skloni učenju i spoznaji, nakon vojne obuke koja se temelji na tjelovježbi, glazbi i matematici, trebaju se obrazovati i u astronomiji i dijalektici, postajući postupno filozofima znanstvenicima odnosno znalcima, mudracima. Među njima oni koji se s godinama pokažu i dobrim ratnicima i najumnijim misliocima, a uz to i moralno najplemenitijima, koji ne žele vladati, ali bi prihvatili upravljanje kao službu zajednici, u dobi od pedeset godina mogu postati vladari. To jednako vrijedi za muškarce i za žene, smatra Platon, jer oba su spola jednako obdarena različitim sposobnostima, tako da i žene mogu postati čuvarice, tj. vojnikinje, uz uvjet da ih se fizički ne optereti previše, kao i vladarice. Pritom podrazumijeva da spoznaja ideje dobra jedina jamči dobro djelovanje. Da bi država bila pravedna, proizvođači trebaju biti umjereni, čuvari hrabri, a vladari mudri. Ni bogatstvo ni siromaštvo ne smije se uvući među građane jer raskoš rađa lijenošću i mlitavošću, a siromaštvo nasiljem.
Totalitarna eugenička država?
Pravednost Platon razumije kao korisnost svih pojedinaca zdravlju zajednice, odnosno funkcionalnost cjeline: svaki od triju staleža treba obavljati posao koji mu prema naravi odgovara, svaštarenje bi donijelo stanje u kojem se ne zna tko je za što odgovoran. Iako smatra da ne treba sve propisati zakonom, Platon se zauzima za kontrolu formiranja staleža. Kao i drugi antički mislioci, političku zajednicu vidi kao organizam u kojem svaki član treba vršiti svoju ulogu. »Cilj nije da nam jedan stalež bude osobito sretan, nego u prvom redu cijela država… Dok tako svekoliko država raste i lijepo se uređuje, treba pustiti svakomu staležu da bude dionik sreće, kako sama priroda daje.« Da bi se to ostvarilo, između čuvara – koji štite zakonski poredak države – ne smije biti socijalnih razlika koje stvaraju natjecanje u moći i sukobe. Ne smije biti ni privatnoga vlasništva, nego drugi staleži opskrbljuju čuvare potrebnim dobrima kao plaćom, a i žene i djeca trebaju im biti zajednički. Svjestan da se to čini sablažnjivim, Platon argumentira da je to razumna mjera kako bi među njima vladao osjećaj zajedničkih interesa; »među prijateljima sve je zajedničko«. Svi muškarci i žene u staležu čuvara žive i rade zajedno te stupaju u spolne odnose pa vladari moraju »upotrebljavati mnogo laži i prijevare na korist podložnika« kako bi postigli da se najsposobniji i moralno najbolji muškarci sparuju s takvim ženama, a »najgori« s »najgorima«, što smije biti poznato samo vladarima, da se čuvari ne bi bunili. Platon spominje javne svečane svadbene svetkovine, ali brak i obitelj među čuvarima zapravo ne postoje. »O broju brakova dat ćemo da odlučuju vladari, da što je moguće više održavaju isti broj građana«, a istaknutijim ratnicima treba dati veću spolnu slobodu, kako bi se od njih rodilo više djece, piše Platon. O rođenoj se djeci skrbe »oblasti za to postavljene, bilo muške bilo ženske«, pri čemu će »djecu dobrih uzeti i odnijeti u othranilišta hraniteljicama, koje stanuju odjelito; a djecu gorih, i ako se drugima rodi koje kljasto dijete, sakrit će na skrovito i tajno mjesto«. Djecu ne odgajaju roditelji osobno, nego zajednica, pri čemu je cilj usmjeriti svako dijete prema staležu koji odgovara njegovoj naravi. Kako se zajedništvo čuvara ne bi razorilo, bliskost između roditelja i djece ne smije se ohrabrivati: »Majke će u othranilište voditi, kad budu dojile, nastojeći svim silama, da nijedna svoje dijete ne opazi.« Sva djeca zovu odrasle dobi njihovih roditelja očevima i majkama, tako da je cijela zajednica čuvara jedna velika obitelj. Žene i muškarci rađaju dok su »u naponu tijela i razuma«, a nakon te dobi dobivaju spolnu slobodu, pri čemu nema rješenja za mogućnost incesta, kao što rođenje djece začete nakon zakonom predviđene dobi treba spriječiti, a ako se u tome ne uspije, »neka postupaju kao da za takvo dijete nema hrane«. Ključno je pitanje što s onima koji zbog bolesti ili nekoga ograničenja ne mogu pridonositi zajednici. Platon navodi da je Asklepije, mitski liječnik, smatrao da ne treba liječiti onoga »koji nema snage za redovit i dug život, držeći da nije koristan ni sebi ni državi«. Nadalje, »treba nastojati oko državljana tijelom i dušom nadarenih, a koji tijelom takvi nisu, pustiti da umiru, a koji su dušom zli i neizlječivi, njih će se ubiti«.
(Ne)ostvariva (anti)utopija?
Ideju da bi svatko trebao raditi posao kojemu prirodno naginje, bez obzira na podrijetlo i spol, te ideju da trebaju vladati mudri i sposobni, mnogi će pozdraviti. Ukidanje privatnoga vlasništva i zanemarivanje izbora pojedinca u svrhu sklada cjeline, koje Platon smatra razumnim, mnogi će osuditi zbog ukidanja slobode te negiranja bliskih odnosa u kojima čovjek ostvaruje najdublje potrebe za ljubavlju i pripadanjem. Pritom ne treba zaboraviti da su povijesni totalitarni režimi nastojali kontrolirati obitelj i rađanje te da su eugeničke mjere, povezane s pobačajem i eutanazijom, i danas dio političkih strujanja država koje sebe smatraju demokratskima – primjerice pasivna eutanazija djece u Velikoj Britaniji 2023. i plan danskoga javnozdravstvenoga programa od 2004. prema kojem se u državi do 2030. više ne će rađati djeca s Downovim sindromom.
