U drugom izdanju romana Vladana Desnice »Proljeća Ivana Galeba« pojavila su se još dva poglavlja; jedno je od njih »Pronalazak Athanatika« (1957.), nedovršeni fantastični roman. Radi se o jednom od najzanimljivijih djela novije hrvatske književnosti koje – u utopijsko-distopijskom ruhu – nudi osebujnu tanatologiju, filozofiju smrti.
Što je na zemlji gore, morati umrijeti ili ne moći umrijeti? Sudeći ne samo prema pričama o vampirima, nego i kratkom nedovršenom Desničinu romanu »Pronalazak Athanatika«, ovo drugo. Vladan Desnica (1905. – 1967.) po struci je bio pravnik, a njegov je opus ispunjen filozofskim temama, među kojima igra života i smrti zauzima središnje mjesto. I premda je strah od smrti najjači strah, i vlastita smrt čovjeku je nezamisliva, Desničin misaoni eksperiment otvara izazov poznat već grčkoj mitologiji: a što kada bi (neki) ljudi prestali umirati? I dok su tehnološki magnati poput Jeffa Bezosa i Bryana Johnsona opsjednuti zaustavljanjem starenja, treba se zapitati ima li to uopće smisla te koja obilježja životu daje činjenica da smo smrtni.
Roman je uokviren dijalogom pripovjedača i ekscentričnoga pisca, filozofa pričalice, u kavani tijekom kišnoga popodneva. »Krezubi«, pomalo naporan pisac, namjerava napisati futuristički roman. Izlažući pripovjedaču svoje zamisli, otkriva kako će se fabula temeljiti na »nekoliko stoljeća naprijed« otkrivenu lijeku protiv najčešćih smrtonosnih bolesti, koji će tako omogućiti izbjegavanje smrti. Znanstveni pronalazak događa se u demokratskoj, tehnološki razvijenoj zemlji, u kojoj su siromaštvo i veće socijalne nejednakosti iskorijenjene. Budući da se ne radi o alkemičarskom eliksiru, pisac ga naziva »faktorom iks« odnosno »athanatikom«. Ampulica lijeka omogućuje vječitu regeneraciju organizma, tj. »beskonačno trajanje«. Pronalazak na početku izaziva golemo oduševljenje, no tada ljudi postaju svjesni problema. Iako je proizvodnja lijeka jeftina, athanatik je isprva stvar luksuza pa se razvija crno tržište. Tako se stvara nova vrsta nejednakosti – između smrtnika i besmrtnika. Budući da zbog ograničenih resursa lijek ne može biti dodijeljen svima, postavlja se pitanje tko ima pravo na Todesenthebung, »izuzeće od smrti«, kako su pravnici nazvali nov institut. Isprva, to je pravo dodijeljeno samim znanstvenicima pronalazačima i osobama na vodećim pozicijama. To je izazvalo moralni pad; val korupcije i kriminala, sve u nastojanju ljudi da dođu do spasonosne ampulice. Ovlaštenici su »pokušavali da iskamče poneku ampulicu i za svoje najbliže, a u jednom slučaju čak i za ljubavnicu«. »Vrhunac svega bio je kad se otkrilo da je sin predsjednika Državnog savjeta za distribuciju i uporabu Athanatika (već od ranije poznat kao propalica i narkoman) prodao jednu ampulicu za novac. Iz čega se logično zaključilo da je posjedovao bar dvije ampulice.«
Dok je liberalna država imala velik problem s distribucijom athanatika, kolektivistička autoritarna država iz piščeve priče pokušala ga je riješiti drukčije. U toj državi, kojom vlada vlastodržac Maman-Mamon, narod po definiciji ne može biti nezadovoljan. Tu Desnica donosi gorku kritiku komunizma: athanatik se »smije upotrijebiti jedino u cilju da ne bi ostalo upražnjeno naše mjesto u proizvodnji, a ne zato da bi se produljio privatni život pojedinca«. Drukčije bi stajalište bilo »neprevladan ostatak sitnoburžoaskog mentaliteta« iz prošlih vremena. Athanatik je proglašen odlikovanjem za društvene zasluge, na što pravo imaju isključivo heroji. A budući da »svaki vjerni ima dovoljno da do smrti počini izdaju i svaki heroj neherojstvo, (…) statuirano je da se proglašenje herojem i udjeljivanje Enthebungsscheina može odobriti tek post mortem«. No i dalje su znatne količine athanatika nepoznatim kanalima otjecale prema zainteresiranima. Pokrenuta je domaća proizvodnja, a znanstvenici su uprli snage u traganje za »protulijekom«, koji bi poništio athanatikov učinak.
Zbog athanatika u svim zemljama buknule su pobune i revolucije. Sva su moralna načela pala u vodu; smrtni su krenuli u bespoštednu hajku na besmrtne. U reakciji država »zaredale su masovne egzekucije, u industrijskom opsegu«. »Stupili su u akciju i bojni otrovi.« U međuvremenu izrađena je inačica athanatika B, koja sprječava jedino prirodnu smrt, te oni koji ga uzmu ostaju usmrtivi.
Naime, smrtna kazna za zlouporabu athanatika A nije mogla biti učinkovito provedena. »Po ulicama ste mogli vidjeti rojeve kosmatih smrtnika sakupljenih oko lešine kakvog besmrtnika: na koljenima, pobožno su joj sisali krv ispod grla… Unutrašnjost je bombardirana iz specijalnih aviona kratkog radiusa, za domaću upotrebu. Ponegdje su osposobljene i stare gasne komore iz ranijih vremena…« Države su sklopile saveze i s vremenom je nastao globalni rat. Raširila su se praznovjerja i niknule su religije. Pojavio se zanimljiv vjerski red, Bratstvo poniznih, koji se okomljuje na neopredijeljene promatrače u borbi smrtnih protiv besmrtnih; smatrali su da čovjek ne može spoznati potpunu istinu te su zabranili krug i kružnicu kao simbole. Athanatik A zabranjen je svakomu, čak i diktatoru Maman-Mamonu. »Besmrtnost, vječnost! Idealističke bubice! Ja sam skromniji: nadživjeti za nekoliko ljeta i godina svoje drugove i partnere i suparnike, pa čak i onim mlađima od nas svojom današnjicom pozobati njihovu sjajnu sutrašnjicu kao lauferom damu – eto to je vječnost«, umovao je diktator.
»Na koncu uvijek prevlada razum«, smatra Krezubi, »a ponekad, čak i malčice poslije konca.« A jedino je razumno rješenje, koje su ljudi tražili od naddržavnoga tijela, bilo uništenje athanatika. »VRATITE NAM NAŠ RAK! VRATITE NAM NAŠU SMRT!« pisalo je na prosvjedničkim transparentima. Pritom su se pozivali na svoje neotuđivo pravo na umiranje. Na veliko razočaranje pripovjedača pisac nije još smislio što se potom dogodilo te kraj romana ostaje zastrt velom tajne. No ono što Krezubi jest ponudio teorije su o važnim temama koje prate problem smrti: o slobodi, sreći i ulozi umjetnosti.
Pisac budućega romana o budućnosti s neskrivenim cinizmom komentira želju čitatelja da književna djela sretno završavaju: sukob i smrt bitne su odrednice najvećih literarnih remek-djela. »Pokažite mi tog Otela koji tragički ne nasjeda, tog Leara u koga se otimlju ljubazne kćerke, tog Hamleta koji se bez kolebanja odlučuje za ‘biti’! Dovedite mi tu Ofeliju koja ne skače u potok, tu Dezdemonu koja pokušava dokazati svoju nevinost, tu Emu koja se ne zagrcava šakom arsena, tu Anu koja se ne baca pod teretni vlak! Koji je taj veliki duh, taj veliki pjesnik, a da nije nosilac jedne svoje tragičke vizije života?« pita Krezubi. Pripovjedač na kraju zaključuje da u romanu svakako treba uništiti athanatik: »Za čovječanstvo nikakva nam žrtva ne smije biti teška. Čak ni žrtva besmrtnosti!«
U jednoj od svojih logoreičnih digresija, suočen s problemom regulacije »besmrtnosti« u romanu, Krezubi izlaže kritiku pretjeranoga liberalizma. Bilo kakva ozbiljna regulacija u liberalnoj državi nije moguća jer je sve, pa i athanatik, podređeno logici tržišta. »Jest, sloboda vjere i savjesti, zbora i dogovora, ličnog uvjerenja i privatne inicijative; pravo na neslaganje, na odvojeno mišljenje, na štrajk, na pobunu čak. Figu! (…) A priori sam skeptičan prema svakoj obilaštini u takvim stvarima. Te ‘slobode’, tako u pluralu, pobuđuju opravdano podozrenje, kao i svaka doping-roba. Kad se umjesto slobode kurz und gut, s jedne i nedjeljive, krojene točno prema mjeri čitavog, cjelovitog čovjeka, daje jedna duga lista slobodȃ, nešto nije u redu!« kaže pisac. Njegove riječi podsjećaju na suvremeno doba u kojem su »athanatici« – potpomognuta oplodnja, genski probir, modifikacija genoma alatom Crispr Cas9, surogatstvo i eutanazija – opravdavani slobodom kako bi postali usluga u državnoj pragmatici ili komercijalnoj industriji. S druge strane, Desničin roman naglašava kako je u totalitarnom društvu pojedinac sveden na nulu, što dugoročno može rezultirati jedino nasilnim rušenjem takva poretka, pa uključivao on i tehnologiju inducirane besmrtnosti.
Desničin Krezubi komentira i povijesnu pojavu »usrećivanja drugih protiv njihove volje«. Primijetio je u tome zakonitost: neznatna manjina laća se posla usrećivanja pasivne većine. Čovječanstvo čini upravo većina koja se ne konzultira, a koja bi morala imati svoj glas u pitanju vlastite sreće, zaključuje Krezubi. U suvremeno doba, kada o pitanjima života i smrti – mjerama tijekom pandemija, širenju pobačaja, eutanazije i seksualne permisivnosti – sve više odlučuju elitne manjine naddržavnih organizacija, a sve kako bi usrećile druge po vlastitom nahođenju – Desničini uvidi više su nego aktualni.
Nastavlja se
Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. (…)
Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema. (…)
Smrt iskupljuje svaki život.
