Kako bi izgledao svijet bez pčela medarica? Mnogo drukčije nego danas, iako one nisu jedini oprašivači. Povijest pčelarstva i njegov kraj – uz neočekivanu pčelu nade u postapokaliptičnom sivilu – okosnica je romana »Povijest pčela« norveške književnice Maje Lunde. Koloplet triju priča koje čine roman mnogo je više od distopije; košnica je istodobno simbol sklada i životvornosti, ali i nevažnosti pojedinca u uniformnoj organizaciji cjeline. Svaki od Lundeinih triju glavnih likova utjelovljuje temeljnu čovjekovu dramu – ostvarenja vlastitoga, individualnoga poziva usporedno sa zajedničarskim – obiteljskim, društvenim. To je dvoje naposljetku nerazdvojno, poruka je romana.
Tri godine nakon romana za djecu »Preko granica« (2012.) i tri godine prije očaravajuće božićne priče »Snježna sestra« (2018.), autorica je s Pčelama otvorila seriju romana za odrasle. Roman je postao međunarodnom uspješnicom, a ovjenčan je i nacionalnom književnom nagradom »Norveški Bookseler«. Lundeina djela privlačnim čini spoj jednostavnosti i dubine; njezini likovi »obični« su ljudi u čiju svakidašnjicu čitatelji ulaze da bi bili zahvaćeni velikim temama; napetošću i komplementarnošću života i smrti, prirode i kulture. Upravo je ovo potonje glavna tema »Povijesti pčela«; upitna ravnoteža između svijeta prirode i čovjekova svijeta. Jasno je da ta dva svijeta nisu odvojena; na tajanstven način čovjek je istodobno dio prirode i nadilazi je, i usamljen je pojedinac i član je velike mreže odnosa, velike cjeline. Kao i populacija pčela koja iznenada počinje napuštati košnice, tako se i život triju glavnih likova – usprkos njihovu trudu i borbi – kreće prema neizbježnoj katastrofi. I kada im se dogodi ono najgore – smrt djeteta, neuspjeh životnoga projekta i propast obiteljskoga posla – iznenada se na životnom obzoru ukazuje nada, i to ondje gdje je nisu očekivali.
Engleski biolog, američki pčelar i kineska oprašivačica
Roman prati tri egzistencijalno-obiteljske drame koje pripovijedaju njihovi protagonisti; Williama Savagea, engleskoga biologa i prodavača sjemena iz 19. stoljeća, pčelara Georgea Savagea, Williamova američkoga potomka s kraja 20. stoljeća, i Tao, kineske radnice s kraja 21. stoljeća koja ručno oprašuje voćke budući da tada pčela više nema. Distopijska budućnost u kojoj Tao živi pripremana je eksplozijom kemijski potpomognute poljoprivrede nakon Drugoga svjetskoga rata, koja je opet pripremana težnjom za iskorjenjivanjem siromaštva i oskudice u 19. stoljeću.
William je melankolik; kao otac brojne obitelji nije ostvario priželjkivanu karijeru biologa, nego je vodio trgovinu poljoprivrednim sjemenom sve dok razočaranje sobom nije kulminiralo u depresiji. Otuđen od obitelji koja se suočava sa siromaštvom, u Williamu se budi odgovornost te se vraća poslu i počinje se hobistički baviti pčelama.
»Građanskoj je klasi pčelarstvo zadnjih godina postalo razonoda, nešto čime ispunjavaju vrijeme između ručka i popodnevnog čaja. (…) Nije bilo ničeg sličnog košnici koju ću – znao sam to – ja izumiti«, pripovijeda. Uskoro, uz pomoć kćeri Charlotte koja je jedina naslijedila njegov znanstveni žar, 1852. uspijeva izraditi nacrt novoga, boljega modela košnice. Uspješan izum ipak ne uspijeva patentirati jer ga je već patentirao pastor Lorenz Langstroth. Ogorčen tim neuspjehom i jedinim sinom Edmundom koji postaje propalica, ipak ne odustaje od života zbog Charlottine upornosti i snage. Ona će jednoga dana prenijeti nacrte košnice u SAD i ondje započeti tradiciju pčelarstva. »Ustala je, ponijela crteže, nosila ih objema rukama kado da su još uvijek nešto dragocjeno, i nestala prema kući. (…) Ostao sam sjediti, sjediti i gledati pčele, njihovu upornost, amo-tamo, bez imao odmora. Sve dok im se ne poderu krila«, završava William svoju priču.
Sukob oca i sina na pčelarski način
George Savage strastveni je pčelar iz američke savezne države Ohio. Košnice izrađuje sam, umjesto da ih naručuje poput komercijalno nastrojenih kolega. Pčelari počinju uviđati da najveću zaradu donosi oprašivanje, stoga putuju s košnicama diljem zemlje kako bi ubirali prihod od poljoprivrednika.
»Svi koji se bave pčelama znaju, naime, da pravi novac nije u medu… Pravi je novac u oprašivanju. Poljoprivreda bez pčela nema šanse. (…) Bez njih cvjetovi su jednako beskorisni kao i natjecateljice u izborima ljepote. (…) Cvijeće uvene, umre, ne donijevši plod«, razmišlja George.
Krajem 20. stoljeća iznenadni »kolapsi« počinju pogađati košnice na jugu; u Kaliforniji i na Floridi pčele iznenada počinju masovno napuštati matice, bez shvatljivoga razloga. To se, međutim, uskoro događa i na sjeveru te zbog kolapsa strada većina Georgeovih pčelinjaka. Prisiljen je podići kredit i naručiti košnice kao i ostali. To nije jedina nevolja. George je čovjek staroga kova i želi da njegov sin Tom preuzme obiteljski posao. Toma, međutim, ne zanima pčelarstvo, nego karijera pisca i novinara, a i pripada novoj generaciji odanoj zaštiti okoliša i vegetarijanstvu. Sukob oca i sina odražava se i na Georgeov odnos sa suprugom Emmom te je izgledan potpun raspad obitelji. U Maineu, kamo putuju zbog oprašivanja borovnica, sin prigovara ocu. »Pčele«, uzdahnuo je Tom. »Sad si izgubio tri košnice. Tri pčelinje zajednice izgubile su dom. (…) I sama činjenica da ih prevoziš u kamionima ovamo i natrag. Znaš li uopće što im radiš?«
»Zar ne voliš borovnice? Ne bi bilo puno borovnica u Maineu bez pčela«, kaže otac. »Znam, tata. Ali zašto ti sudjeluješ u cijelom tom… sistemu? Poljodjelstvo… takvo kakvo je postalo?« Nakon što postaje jasno da Tom ne namjerava naslijediti posao, 2007. nastupa kolaps većine pčelinjih zajednica. George, blizu psihofizičkoga sloma, u očaju počinje uništavati preostale pune košnice. U posljednji trenutak iznenada dolazi Tom, spašava oca od kraha i pridružuje se obiteljskomu poslu. Među prvima prelaze na ekološki uzgoj, uzimaju samo med nuždan za preživljavanje, no pčele svejedno ugibaju te naposljetku moraju prodati farmu. Svoja iskustva Tom zapisuje u knjizi »Slijepi pčelar«. Godine 2045. nastupa konačni kolaps – pčela više nema.
Distopija uniformiranih oprašivača
Najzanimljivija je svakako priča Kineskinje Tao, stanovnice Okruga 242 u Shirongu, u kineskoj pokrajini Sečuan. Godina je 2098. i Tao i njezin suprug Kuan provode dane u uniformi, ručno oprašujući nepregledne redove voćaka. Djeca od osam godina već su prinuđena raditi jer je bez kukaca oprašivača teško proizvesti hranu. U Kini je na vlasti kolektivistička partija, a vrhovno je tijelo Komitet čija je predsjednica Xiara Li. Za razliku od uobičajenih utopija obilježenih naprednom tehnologijom i strogom kontrolom populacije, postkolapsna Kina gubi stanovništvo, a tehnologija stagnira. Automobili na struju, telefoni i televizori rijetka su pojava jer strujom se, kao i ostalim resursima, oskudijeva. Odjeća je izrađena od umjetnih materijala, a prehranom dominiraju nadomjesci. Tao i Kuan žive u siromaštvu i sva im je radost trogodišnji sinčić Wei-Wen za kojega Tao gaji velike nade; uz rano obrazovanje, smatra, mogao bi završiti na nekoj administrativno-upravljačkoj poziciji. Supružnici štede jer, da bi stekli pravo na imanje drugoga djeteta, moraju skupiti određenu količinu novca. »Sigurno bi mogao spavati tjedan dana bez prestanka, kad bi smio. Uvijek je bio malo premršav, malo preblijed, tijelo mu cijelo vrijeme u nekakvom manjku. Spavao je manje nego što bi trebao, jeo manje hrane nego što je trošio energije. Ipak je izdržavao, radio više sati dnevno nego ja, ali nikad nije bio nezadovoljan«, riječi su kojima Tao opisuje Kuana. Dva područja nisu pod kontrolom države; šuma – divlji prostor koji nije obrađen – i »ničija zemlja«, rubovi opustjelih megalopolisa u kojima teško preživljavaju ljudi koji se nisu htjeli odseliti. Nakon sezone cvatnje tijekom slobodnoga dana obitelj odlazi na piknik u blizini šume; mali Wei-Wen udalji se i doživi anafilaktički šok, zbog kojega biva hospitaliziran i prevezen u Peking, bez objašnjenja što je njezinu sinu i kakve su prognoze. Očajna Tao odlazi ga pronaći. U velikoj pekinškoj knjižnici pronalazi knjigu Thomasa Savagea iz koje doznaje cijelu povijest pčela. Istina koju naposljetku otkrije bolna je i katarzična; Wei-Wen preminuo je zbog uboda pčele koje su se iznenada ponovo pojavile. »Ali Wei-Wen će ipak biti značajan. (…) Milijunima ljudi njegovo će okruglo lice… biti povezano s jednom jedinom riječi. Jednim jedinim osjećajem koji nas spaja. Nadom«, posljednje su Taoine riječi na kraju romana. U svakoj od triju priča obiteljski odnosi bivaju zacijeljeni jer ljubav i oproštenje nadvladaju gorčinu i zamjeranje, a u odnosu čovjek-priroda događa se obnova. Pčela ostaje dvoznačan simbol; košnica je slika društva u kojem je pojedinac potpuno podređen cjelini, ali pojedina je pčela znak upornosti života.
Povijest pčela upravo se događa
Procjenjuje se da trećina ljudske hrane ovisi o pčelama oprašivačicama. U posljednjih nekoliko godina zabilježena su misteriozna izumiranja pčela diljem svijeta. Iako se dobrim dijelom masovno izumiranje pripisuje pesticidima, znanstvenici smatraju kako se radi o kombinaciji nekoliko uzroka – parazita, virusa, slabe prehrane i pesticida.
