Ključne bioetičke teme suvremenoga doba našle su put i u romane za djecu i mlade. Izdvajamo tri romana: »Davač« osvjetljuje zašto je nužno kolektivno sjećanje i osjećaji, u »Kući škorpiona« glavna je tema kloniranje čovjeka, a u lektirnom klasiku »Eko Eko« već 46 godina odjekuje upozorenje da ekološka katastrofa od Zemlje – a možda i šire – čini distopiju. Svim je trima djelima zajedničko što su junaci djeca i mladi; oni se bore, brinu se za druge i mijenjaju svijet
»’Davač’ je objavljen 1993. i od tada je na popisu najkontroverznijih knjiga u SAD-u. Nikada mi nije bilo jasno čemu to prigovaraju i čega se toliko boje«, izjavila je autorica romana Lois Lowry u intervjuu 2010. I doista, neke su američke škole uključile roman »Davač« u svoj kurikul, a neke su ga zabranile. Samo je jedan mogući razlog tomu: ono što je opisano u romanu – i izvrgnuto kritici – podsjeća na stvaran svijet. Glavni je lik jedanaestogodišnji dječak Jonas koji živi u jednoj od budućnosnih zajednica. One se ne ističu toliko naprednom tehnologijom koliko organizacijom. Jonasova je obitelj, kao i sve ostale, strogo planirana i kontrolirana; i njega i njegovu sestricu Lily na svijet su donijele rodomajke da bi poslije bili imenovani i udomljeni kod odgovarajućega para. Svatko od dvanaeste godine obavlja posao koji mu je Vijeće staraca odredilo – na temelju osobina pokazanih pri volontiranju. Svakodnevni ritual zajedničkoga iznošenja osjećaja i ritual pričanja snova osiguravaju članovima obitelji smirenost. Kada osjeti prve nemire – osjećaje, porive i želje – Jonas dobiva pilule koje odrasli redovito uzimaju. U tom naizgled distopijskom svijetu nema boli, siromaštva, sukoba, novca ni diskriminacije – jer prednost je dana istosti, a ne razlikama. Klimom se pažljivo upravlja, ljudi ne vide boje i nitko se ne sjeća povijesti, sve u svrhu sklada i blagostanja. Najvažniji je član Vijeća staraca Primač uspomena u čiju je svijest pohranjeno cijelo kolektivno sjećanje. Njemu se ostali starci obraćaju u slučaju krize ili nekoga prijedloga građana.
Zaborav radi sigurnosti i komocije
Napunivši dvanaest godina, Jonas doznaje da je upravo on određen za Primačeva nasljednika. Starac uskoro postaje Davač i, prenoseći Jonasu svoje uspomene, otkriva mu radosti poput snijega, sunca i Božića, ali i golemu bol i patnju smrti, ranjavanja i rata. Jonas prima bolan teret spoznaje da je uobičajena praksa otpuštanja neuklopljene djece, prijestupnika i starih članova zajednice zapravo eufemizam… Budući da sada ima povlasticu postavljati pitanja i lagati, nove spoznaje dovode Jonasa do odluke da uz Davačevu pomoć pobjegne u Drugdje – prostor izvan svih zajednica – zbog čega će se zajednica morati suočiti sa svim sjećanjima… Kao i da pokuša spasiti Gabrijela, dječačića određena za »otpuštanje«.
Arhitektura društva opisana u romanu nije originalna; autorica je oživjela ideje prisutne u Platona, Huxleya, Orwella i Bradburyja te u romanu »Loganov bijeg« (1967.). Međutim, one su vješto umotane u dojmljivu priču, prilagođenu mladim čitateljima. Najčešće interpretacije romana pomalo su plošne; naglašavaju temu individualnosti, slobode na štetu sigurnosti i totalitarnoga nadziranja drukčijih, no to je samo dio preokupacija. U fokusu je i važnost poznavanja povijesti, dilema između slobode i sigurnosti, besmislenost bezbolnosti i smisao patnje te nesebična, požrtvovna ljubav. Jonas uviđa da je zajednica u kojoj živi krnja, da joj sve to nedostaje da bi postala cjelina.
»Zašto?« upitao je Jonas nakon što je primio mučnu uspomenu u kojoj je bio zanemaren i gladan, i u kojoj je glad izazivala strašne grčeve u praznu, rastegnutu želudcu. Ležao je na krevetu i patio. »Zašto ti i ja moramo čuvati sve te uspomene?« »Zato što nam one daju mudrost«, odgovorio je Davač. A bez mudrosti ja ne bih mogao ispunjavati svoju dužnost i savjetovati komitet staraca kada me pozove.« Tek nakon što mu Davač prenese svoju najdražu uspomenu, razdraganu obitelj koja s djedom i bakom slavi Božić, Jonas shvaća što je ljubav. »Svidio mi se taj osjećaj ljubavi. (…) Jasno mi je da to baš ne bi funkcioniralo. I da je ovako mnogo bolje uređeno. I jasno mi je da je tako živjeti opasno.« Uz činjenicu da se u suvremenom svijetu reklamira ugoda i sreća pod svaku cijenu, pa i uz lijekove poput ritalina i prozaca, te uz činjenicu da se eutanazija sve više reklamira kako bi se uklonila svaka patnja i bol – »Davač« je veoma aktualan roman.
Kloniranje kao eliksir vječne mladosti
»Kuća škorpiona« (2002.), futurističko-distopijski ZF-roman američke kemičarke i književnice Nancy Farmer, osvojio je nekoliko nagrada i međunarodnu slavu. Radnja vodi čitatelja tinejdžera u budućnost u kojoj se u Opiumu, neovisnom teritoriju između SAD-a i Meksika, na nepreglednim poljima uzgaja mak – unosna sirovina za proizvodnju droge. Protagonist je Matteo Alacran (španj. Škorpion) koji, nakon djetinjstva provedena u izoliranoj kućici pod toplom brigom kuharice Celije, dospijeva u raskošnu vilu El Patrona (španj. gospodara), svojega imenjaka i jednoga od upravitelja golema narkocarstva. Matteo prema tajanstvenom El Patronu osjeća i naklonost i odbijanje te doznaje da je on jedan u nizu moćnikovih klonova. Dok dio osoblja i obitelji izražava prijezir prema klonu jer je navodno puka kopija, životinjsko biće, 140-godišnji El Patron postupa s njime pažljivo. Neugodna istina doskora izlazi na vidjelo; Matteo je kloniran kako bi bio zaliha organa za dugovječnoga »vampira«, a brojni radnici na poljima opijuma i osoblje u kući zapravo su eejiti – ljudi kojima je u prenatalnoj fazi ili naknadnim implantatima ograničena inteligencija kako bi točno i bespogovorno izvršavali zadaće.
El Patron svoj egoizam i okrutnost opravdava prošlošću: kao dječak pripadao je vrlo siromašnoj obitelji koju je izrabljivao lokalni plantažer te su njegova majka i braća preminuli od posljedica bijede, stoga smatra da ima pravo na živote svojih klonova.
Iz distopijskoga svijeta, u kojem mu rade o glavi, Matteo uz pomoć svojih pouzdanika uspijeva pobjeći u Meksiko, svijet uništen zagađenjem i potresen političkim kaosom, te odatle pokušava uništiti Opium…
U djelu se postavljaju brojna aktualna bioetička pitanja. Eejiti se čipiraju, a svi klonovi (osim Mattea) kemijski lobotomiraju; prema kloniranim embrijima i eejitima ljudi se odnose kao prema stvarima. Današnje stvarne banke embrija i klinike za plodnost koje nude izbor osobina budućega djeteta slijede srodan mentalitet koji svodi čovjeka na biološki stroj ili svoj vlastiti eksperiment. Zanimljiv je lik starac El Viejo koji je zapravo El Patronov unuk; on je vjernik i ne želi implantate koji bi mu produljili život, nego umire prirodnom smrću, bez biotehnoloških intervencija. Pritom je najvažnije pitanje zašto bi netko klonirao čovjeka. Kakav bi bio odnos ljudskoga klona i njegova »originala«? Bi li klon imao dostojanstvo i prava? Bi li klonovi imali dušu? Tjelesni čuvar Tam Lin prenosi Matteu ključnu poruku: »Koja je razlika između čovjeka i klona? Nema je.« Fantazija o ljudskim klonovima ne zvuči toliko egzotično uzme li se u obzir činjenica da je kanadska ateistička sekta realijanaca, koji smatraju kloniranje nužnim korakom u evoluciji čovjeka, 1997. osnovala tvrtku »Clonaid« posvećenu promociji kloniranja čovjeka. »Znanost je naša religija, religija je naša znanost«, geslo je sekte, a njezina istaknuta članica, kemičarka Brigitte Boissolier, tvrdi kako je većina ljudi koja im se obraća zainteresirana klonirati sebe ili svoje preminulo dijete.
Treća je važna tema Farmerina romana propitivanje želje za vječnom mladošću biomedicinskim tretmanima i usadnjom organa. Već nekoliko godina američki tehnomagnat Bryan Johnson troši oko dva milijuna dolara godišnje kako bi obrnuo proces starenja i, prema dostupnim izvorima, živio 150 godina. U supstance mladosti kojima svakodnevno opskrbljuje svoje tijelo nisu uključeni klonirani organi i tkiva, no takvo što sve je manje nezamislivo.
Utopija izvan Zemlje
