»Feminizam je vjerovanje u prava žena, (…) a ako bi praktične, tvrdolinijaške, protumuške feministkinje došle na vlast, usprotivila bih im se«, rekla je kanadska književnica Margaret Atwood u intervjuu 1985., nakon što je objavljen njezin najpoznatiji roman »Sluškinjina priča«. I doista, riječ je o psihološkom postmodernističkom romanu koji nije toliko uvjerljiva distopija koliko zanimljivo propitivanje istine, ideologije, totalitarizma, ljudske naravi i feminizma pričom žene koja nije idealistična borkinja, nego jednostavno žena koja želi biti voljena i željena, i toj želji sve podlaže. Feminizam je stavljen pod znak upitnika jer i borkinje za novo društvo fundamentalističko-eugeničko-ekologističke države Gilead i njihove žestoke protivnice aktivistkinje su, uvjerene da rade za dobro žena.
Iz ispovjednih zapisa pripovjedačice i naknadnoga objašnjenja povjesničara koji su pronašli snimku njezina dnevnika može se razabrati da se radnja zbiva oko 2000. godine, nakon što je pučem u srednjoj Americi uspostavljena država Gilead. Povod revoluciji bile su posljedice radikalne liberalizacije života. Široko dostupna pornografija i prostitucija, kontracepcija, sterilizacija i pobačaj, ali i zagađenje okoliša zbog konzumerizma, doveli su do velikoga pada stope rađanja i – ako je vjerovati Zapovjedniku koji je jedan od arhitekata novoga poretka – emotivne nesposobnosti muškaraca. »Muškarci nisu se imali za što boriti« te su »počeli zazirati od seksa i od braka«. »Novac je bio jedino mjerilo vrijednosti« žena, »za sve, nitko ih nije poštivao kao majke«, pojašnjava Zapovjednik. Škole su bile zatvorene zbog manjka djece. U novom poretku, objašnjava on, žene su »zaštićene, mogu na miru odigrati svoju biološku ulogu«. Novo društvo promiče rađanje, ali ne konzistentno. Iako su pobačaj i kontracepcija zabranjeni, na djelu je eugenika koja eliminira nečeda – novorođenčad s tjelesnim nedostatcima. Suprotno čestim navodima, Gilead nije teokracija jer ne vladaju vjerski autoriteti. Posebno odabrani dijelovi Biblije poslužili su (uz sociobiologiju) kao utemeljenje novoga poretka; ističu se starozavjetni presedani u kojima sluškinje rađaju djecu, koja potom pripadnu suprugama, kao i novozavjetna blaženstva i dijelovi poslanica, koji su ponešto izmijenjeni. Pripovjedačica sumnja u točnost biblijskih navoda (Blago krotkima. Blago ćutljivima), ali ne može to provjeriti jer su knjige zabranjene. Samo muškarci smiju čitati Bibliju. Zanimljivo je što nema morskoga ribolova ni marikulture, kako bi se more »oporavilo« od zagađenja. »Morski ribolov odumro je prije nekoliko godina; ono malo riba dolazi iz ribnjaka, i imaju okus po mulju. Na vijestima kažu da se priobalna područja ‘odmaraju’.«
Ključnu ulogu u uspostavi totalitarnoga režima odigrali su – strojevi. Plaćanje gotovinom postupno je zamijenjeno karticama te je kompjubanka kontrolirala račune građana. Nakon što su libertheosi preuzeli vladu, ženama su blokirani računi i zabranjeno im je zapošljavanje. Preljub, rastava i izvanbračne veze zabranjeni su. Plodne žene s izvanbračnom djecom ili s djecom u drugom braku – poput pripovjedačice – bivaju podvrgnute preodgoju u crvenim centrima. Ondje ih tetke – učiteljice – represivnim metodama pripremaju na ulogu sluškinja – žena koje će kao inoče biti dodijeljene starijim muškarcima više klase koji nisu ostvarili potomstvo sa svojim suprugama. Tetke jedine smiju čitati i pisati. Televizija izvještava o ratu protiv pobunjenika: muškarci mogu biti vojnici, anđeli (čuvari) i zapovjednici koji zauzimaju istaknute režimske položaje. Oči su sveprisutni doušnici koji kontroliraju lojalnost. Muškarcima se izdaju ženidbene dozvole, brakovi su dogovoreni, a supruge – bile udane i za siromašnije muškarce, ekonosupruge – uživaju brojne povlastice. Gospodarice su domaćinstva i njime suvereno upravljaju, a dijete koje njihov muž dobije sa sluškinjom pripada njima. Žene koje su izgubile plodnost ili su prije revolucije dobrovoljno sterilizirane (»nežene«) nazivaju se martama i obavljaju kućanske poslove. Temeljna društvena jedinica tako nije obitelj, nego domaćinstvo. Prijestupi se strogo kažnjavaju – na kažnjeničkom zidu nerijetko vise mrtvi baptisti, kvekeri, katolici ili drugi izdajnici – a disidenti bivaju odvedeni u zloglasne kolonije – radne logore gdje rukuju opasnim kemijskim otpadom. Osim obveznih javnih molitava za žene – ženskih vjerovagancija – u svakom se domaćinstvu sa sluškinjom odvijaju dva važna obreda: obred biblijskoga čitanja koji vodi muž i bizaran obred pokušaja oplodnje: u prisutnosti supruge muž pokušava oploditi sluškinju. Spolni čin pritom je sveden na mehaničko vršenje dužnosti. Sluškinja se ne naziva vlastitim imenom, nego imenom muškarca kojemu pripada – pripovjedačica je »Fredova«. Pa iako se svi uglavnom ponašaju u skladu s pravilima, režim je u ranoj fazi i svi se sjećaju vremena kada je bilo drukčije, stoga čežnja za bliskim osobama, ljubomora, zavist i savezništva tinjaju ispod površine.
Za razliku od drugih distopijskih društava koji teže sustavu, društvo Gileada proturječno je. S jedne strane obnovljena je prošlost; dnevne sobe nalik su na starinski salon, supruge se bave ručnim radom i uređuju vrtove. Sluškinje su odjevene u crvene oprave s bijelim kapama poput Vermeerovih sluškinja, marte u zagasitozeleno, a supruge u plavo.
Industrija zabave i luksuza ugašena je; ženska se kozmetika i modni dodatci ne proizvode, a cijeni se čednost. Muškarci, međutim, voze automobile prema statusu, medicinska je znanost na zavidnoj razini, a bonovi za hranu svjedoče o oskudici. Iako nema pravoga novca, postoji crna burza trampe. »Meso je skupo, pa ga ni zapovjednici ne jedu svaki dan, ali nema više toliko plastike«, kaže pripovjedačica. Ljudi se, na neki način, proizvode; svako se začeto dijete mora roditi, ali se potom sva djeca s oštećenjima i invaliditetom proglašavaju nečedima i ubijaju, što je suprotno vjeri u Stvoritelja koji je autor života i kojemu je svako začeto dijete dragocjeno. »Blagoslovljen budi plod«, glasi propisan pozdrav sluškinje drugoj. »Gospodin podario«, propisan je odgovor. Najzanimljiviji su ipak molitveni strojevi koji istodobno »izgovaraju« naručene molitve ispisujući ih. »Čim ispišu i izgovore molitve, papir se vraća kroz drugi prorez i odlazi na preradu u novi papir. U zgradi nema ljudi; strojevi rade sami. Izvana ne možeš čuti glasove; samo mrmljanje, brujanje, poput pobožnog mnoštva na koljenima.« Pripovjedačica nije vjernica, iako u jednoj prilici iskreno moli. U jedno je ipak uvjerena: Bog sigurno ne sluša molitve strojeva.
Majka i najbolja prijateljica pripovjedačice hrabre su i strastvene feministkinje, pobornice pobačaja i neovisnosti. Pripovjedačica pak, koja sebe naziva Mayday, nije feministkinja ni disidentica u punom smislu riječi. Zarobljena u Zapovjednikovoj kući, sanja o »malim stvarima« poput cigarete i slobodne komunikacije. Jedino što želi je ljubav; neprestano misli na supruga Lukea, koji možda više i nije živ, i na kćerkicu koja je usvojena u neku obitelj. »Želim biti u zagrljaju i čuti svoje ime. Želim biti cijenjena, ne kao sada; želim biti dragocjenija«, kaže. S vremenom je Zapovjednik, usamljen i otuđen, počinje tajno pozivati u svoju sobu na društvene igre, čitanje i razgovore, a jednom je povede i u ilegalni bordel »Jazabela«, u kojem susreće prijateljicu Mojru te saznaje da joj je majka u kolonijama. S vremenom pripovjedačica doznaje za pokret otpora – ilegalnu organizaciju Mayday – kojoj vjerojatno pripada i Nick, domaćinski vozač, kojemu je Zapovjednikova supruga upućuje kako bi zatrudnjela, te s njim ostvaruje strastvenu vezu. Zapovjednikova supruga Serena Joy također je feministkinja, no drukčijega predznaka. Prije revolucije nastupala je na televiziji i držala govore u prilog domaćinskoj ulozi žene. »To je jedna od stvari za koju smo se borile«, kaže ciljajući na nerazrješivost braka i zaštićenu ulogu gospodarice koju ima.
U Gileadu je silovanje kažnjivo smrću, a svako nasilje ili nepristojnost prema ženama zabranjeni su, zbog čega tetka Lydia govori budućim sluškinjama da cijene slobodu izbavljenja. U svojim introspekcijama pripovjedačica priznaje da nije oduševljena stajalištima svoje majke koja je prilično sebično svjesno odabrala samohrano majčinstvo, a novomu režimu najviše zamjera što je odbacio zaljubljivanje kao nevažno, statistički neučinkovito, kako kaže Zapovjednik. Mayday razumije ljubav kao osjećaj, doduše prolazan, no ipak najvrjedniji. Ipak, uviđa dozu naivnosti nekadašnje kulture osjećajnosti. »Ljubav ti je pomagala da shvatiš samu sebe; ako je nikada nisi doživjela, osjećala bi se kao mutant, stvorenje iz svemira. (…) Ako ti se ne sviđa, promijeni, govorile smo jedna drugoj. I tako bismo promijenile muškarca. Bile smo uvjerene da promjena donosi nešto bolje. Bile smo revizionistkinje; revidirale smo same sebe«, zaključuje. Kraj romana otvoren je; postoji mogućnost da se, makinacijom ilegalaca, Mayday dokopala slobode. Otvorenost kraja upućuje na otvorenost pitanja o čemu se zapravo radi kada se govori o feminizmu.
Nastavlja se
