Uniformira li se svijet ili bujaju različitosti? Na to pitanje mladi najčešće odgovore: ono prvo. Kulturna unifikacija čovječanstva pod barjakom Zapada, najčešće Amerike, dobiva novu konotaciju kada postaje politička. Tako će se početkom 2025. nastaviti pregovori s ciljem postizanja sporazuma na temelju kojega Svjetska zdravstvena organizacija kani upravljati budućim zdravstvenim krizama. Prođe li sporazum, svjetski birokrati moći će utjecati na obvezu cijepljenja i mogućnosti okupljanja, bogoštovlja i kretanja te na objavljivanje sadržaja na mreži diljem zemalja članica UN-a pojavi li se kakva pandemija. Sve te mjere opravdavaju se javnim zdravljem. Istodobno sjednice Ujedinjenih naroda i Europske komisije često su poprište pritisaka bogatijih zemalja nad siromašnijima, kako bi potonje prihvatile javne politike koje nerijetko uključuju ideološke mjere slabljenja obitelji i roditeljskih prava, pobačaj i kontracepciju. Opravdanje su pritom uvijek ljudska prava, pod koja se danas gotovo sve može podvesti. Treba se ipak prisjetiti da podrijetlo i Ujedinjenih naroda i Europske unije ima korijen u plemenitoj utopijskoj ideji paneuropskoga odnosno svjetskoga mira. Gotovo svi poznati teoretičari općega mira bili su federalisti i smatrali da on zahtijeva neku vrstu svjetske vlade, što bi dokinulo sukobe između država – nacija. Međutim, takav bi pothvat istodobno ukinuo suverenitet pojedinih država odnosno slobodu življenja prema vlastitim vrijednostima, tj. pravo na samoodređenje.
U jesen 1775. njemački prosvjetiteljski filozof Immanuel Kant objavio je spis koji je naslovio »Prema vječnom miru. Filozofski nacrt«. Prema Kantu, mir je temelj i norma političkoga života. Rat se, naime, sastoji u spremnosti mnogih tisuća ljudi koji su vladaru na raspolaganju »da se žrtvuju za stvar koja ih se ništa ne tiče, a da se pritom on sam ne izlaže nikakvoj opasnosti«. U slobodnom odnosu među narodima, primjećuje Kant, izbija zloćudnost ljudske prirode, no čovjek ipak »posjeduje jednu duboku, iako zasad uspavanu, moralnu obdarenost koja će pobijediti načelo zla u njemu«.
Objava rata nikada nema zakonske snage, stoga treba sklopiti savez mira koji bi zauvijek okončao ratove, zaključio je königberški filozof. »Ovaj savez ne ide za stjecanjem nekakve moći države, nego isključivo za održanjem i osiguranjem slobode svake države, kao i drugih država u savezu, a da se ipak ni jedna od njih ne podčini javnim zakonima i njihovoj prinudnoj sili«, zapisao je. »Kad bi kojom srećom nekom moćnom i prosvijećenom narodu pošlo za rukom osnovati republiku (a koja bi po svojoj prirodi morala biti sklona vječnom miru), onda bi ona postala središte federativnog ujedinjenja za ostale države koje bi joj se priključile i tako osigurale stanje slobode prema ideji prava naroda.« A taj bi se savez, daljnjim pridruživanjem, postupno sve više proširivao. Kako bi se ostvario međudržavni mir, nužno je da ustav svake države bude republikanski (zakonodavna vlast mora biti odvojena od izvršne), slobodne države trebaju stupiti u federaciju (savez, a ne superdržavu!), u pitanjima rata i mira države se više trebaju voditi poukama filozofa nego pravnika, treba ukinuti sve stajaće vojske, ni jedan mirovni ugovor ne treba smatrati valjanim ako je sklopljen tako da prešutno sadrži povod budućemu ratu, ni jednu samostalnu državu ne može druga država steći nasljeđem, zamjenom, kupnjom ili darivanjem, država se ne smije zaduživati zbog vanjskih državnih razmirica, ni jedna se država ne smije nasilno uplitati u ustav i vladu druge, ni jedna si država u ratu s drugom ne smije dopustiti takva neprijateljstva koja bi u budućem miru nužno onemogućila međusobno povjerenje, a to su: iznajmljivanje plaćenih ubojica, kršenje ugovora, poticanje na izdaju u državi s kojom se ratuje. Završno, treba svakomu osigurati pravo građanina svijeta koji Kant svodi na »opći hospitalitet, tj. osnovno pravo posjeta«. Zanimljiv je Kantov ironični realizam glede ideje da vladari slušaju savjete filozofa. Zapisao je da je »ta klasa po svojoj prirodi nesposobna da se potajno organizira i kuje zavjere«, tako »otpada i svaka sumnja u nju kako bi se mogla baviti bilo kakvom propagandom«.
Zanimljivo, Kant je smatrao da je demokracija »nužno despotizam« jer »ona utemeljuje izvršnu vlast gdje svi odlučuju o jednom ili možda protiv jednoga (koji, prema tome, nije s tim suglasan)… a to znači proturječnost opće volje same sa sobom i sa slobodom«. Prvo je povijesno ostvarenje Kantovih namisli bila Liga naroda, pakt osnovan 1920. godine. Njegovi najznačajniji ciljevi bili su promicanje mira i sprječavanje ratova. Samo četvrtina svih odredaba pakta odnosila se na navedene ciljeve, koji se gotovo preklapaju s vješto opisanim Kantovim zahtjevima u nastojanju pravnoga uređenja međunarodnoga poretka. Kantovo su nasljeđe preuzeli Ujedinjeni narodi, osnovani 1945. kako bi pridonijeli mirnomu rješavanju sukoba, no njihovo se djelovanje do danas proširilo na kulturne i ideološke teme. Važan je naputak koji se prema Kantu treba ostvariti na putu prema miru i to da se ni jedna država ne smije nasilno uplitati u ustav i vladu druge. Nameće se pitanje krši li se danas neizravno, gospodarskim sankcijama i financijskim ucjenama, to načelo. Primjerice, kada su se Poljska i Mađarska usprotivile prijedlogu LGTBIQ strategija jednakosti 2020. – 2025. koja bi u cijeloj Uniji primjerice omogućila tzv. promjenu spola bez dobnoga ograničenja, Helena Dalli, europska povjerenica za ravnopravnost i izvjestiteljica o tekstu Strategije, izjavila je da će europske zemlje koje ne poštuju strategiju biti financijski kažnjene. Budući da se temeljna ljudska prava drukčije tumače nego 1948. kada je donesena Deklaracija, i budući da popis prava općenito na Zapadu buja, treba postaviti pitanje uključuje li uređeni svjetski poredak prinudu svih zemalja da prihvate, primjerice, pobačaj, kao što to sugeriraju današnji birokrati UN-a.
U 20. stoljeću nacrt svjetske vlade ponudio je talijanski povjesničar i književnik Giuseppe Antonio Borgese (1892. – 1952.). U bijegu od fašizma emigrirao je u Sjedinjene Američke Države i 1945. osnovao Povjerenstvo za oblikovanje svjetskoga ustava, u kojem su bili i Robert M. Hutchins, Mortimer Adler, Richard McKeon, Reinhold Niebuhr, Rexford Tugwell i drugi istaknuti mislioci. Borgese je duboko vjerovao u demokraciju te je, na vrhuncu savezničke pobjede nad fašizmom, nacizmom i japanskim militarizmom, smatrao da je čovječanstvo spremno za svjetsku demokraciju. Iskustvo svjetskih ratova te razvoj atomske energije uvjerili su ga da se rat može i mora ukinuti te da svjetska vlada, demokratski organizirana i opskrbljena punim, učinkovitim ovlastima može postići mir i pravdu. Preliminarni nacrt svjetskoga ustava nazvao je »mitom, u smislu da mit, koji uključuje vjeru i nadu svoga doba, posreduje između idealnoga i stvarnoga, i poziva um na djelovanje«. Smatrao je da bi maksimalna svjetska vlada, s naglaskom na pravdu, jedina koja po njegovu sudu može učinkovito ukinuti rat, bila praktična vanjska politika za sve nacije sredinom dvadesetoga stoljeća. Borgese je bio veliki protivnik Grenvillea Clarka, vodećega zagovornika ograničene ili »minimalne« svjetske vlade koja je naglašavala sigurnost, a zatim je postao glavni apologet američke politike obuzdavanja komunizma. Zbog atomske je prijetnje svjetska vlada nužna, smatrao je Borgese, pa je onda i moguća. Borgese je svjestan problema i neriješenih pitanja na putu ostvarenja svjetske vlade: rasnih razlika i segregacije, zastupničkih kvota, nacionalizma, suprotnosti socijalizma i kapitalizma, (ne)mogućnosti uvođenja demokracije u cijeli svijet, pitanja federalnih poreza i valute, pitanja treba li parlament biti jednodoman ili višedoman, treba li uključiti Povelju ljudskih prava u svjetski ustav i kako je tumačiti.
Iz današnje perspektive Kantove i Borgeseove zamisli ostavljaju dvojak okus. S jedne strane svjedoče o tome kako doista u čovjeku postoji težnja za poslušnošću umu i za općim mirom, onkraj nepravednih podjela i sukoba. S druge strane stvarnosti 20. i 21. stoljeća jasno pokazuju da je drugo lice utopije distopija te da se proklamacija univerzalne pravde i prava vrlo lako može izvrnuti u dominaciju moćnih i bogatih čije ideologije postaju Prokrustova postelja na kojoj manji i siromašniji postaju pokusni kunići za vježbanje manipulacije i kontrole.
Nastavlja se
