Čovjek je sklon doživljavati svoje vrijeme kao prazno i dekadentno, a prošlost kao ljepšu, pravedniju i bolju – kao »zlatno doba«. Izdaleka se sve čini ljepšim i boljim. Svakako, razvoj statistike jasno pokazuje da su prije ljudi živjeli kraće i skromnije, ali se rađalo više djece i nije bilo toliko obeshrabrenosti među mladima koji su po definiciji sanjari i bakljonoše, što govori nešto o sadašnjosti. Ipak, i drevni ljudi smatrali su prošlost boljom od sadašnjosti. Primjerice, na jednoj babilonskoj glinenoj pločici, otprilike 1000 godina prije Krista, zapisano je: »Ova je mladež pokvarena do dubine svoga srca. Mladi su izopačeni i lijenčine. Nikada ne će biti kao nekadašnja mladež. Današnja mladež ne će biti sposobna sačuvati našu kulturu.« Biblija u Knjizi Postanka objašnjava da je nešto pošlo po krivu; Bog je svijet zamislio i stvorio dobrim, čovjeka je načinio na svoju sliku i smjestio u Edenski vrt, ali oholost i neposluh unijeli su nesklad i razdor u sve odnose; ostalo je povijest. Ipak, sve biblijske knjige govore kako nije sve izgubljeno, kako Bog piše pravo i po krivim crtama, izvodeći djelo spasenja, te kako će na kraju sve (ponovno) biti dobro. Utopija zlatnoga doba obrnuta je od logike većine utopija; ono najbolje bilo je na početku, ono najbolje je iza nas, a ne u budućnosti. Koliko god mit o zlatnom dobu bio prisutan, toliko je i istina da je sadašnje vrijeme jedino koje doista imamo na raspolaganju, ni najbolje ni najgore; sva su vremena teška i, ujedno, milosna.
Heziod, jedan od najstarijih grčkih pjesnika (oko 700. – 6. st. pr. Kr.) u poljodjelskom kalendaru »Poslovi i dani« ispričao je inačicu mita o zlatnom dobu. Poemu koja veliča rad napisao je kao opomenu Perzu, bratu pijanici, dajući mu niz savjeta kako časno steći imetak. U njoj autor objašnjava zašto je obrada zemlje toliko tegobna; sadašnje je doba peto, »željezno« doba, a današnji rod ljudi peti je po redu. Prvo je doba bilo zlatno, sretno i bezbrižno, zatim srebrno, pa mjedeno, pa doba polubogova te je potom došlo naše, najgore doba najgorih ljudi.
»O kamo li sreće da nisam dioničar petoga roda
Već da sam prije umro il’ da sam kasnije rođen
Ovo je gvozdeno pleme i njega nikada neće
Dnevna minuti muka i tuga, pa ni po noći«, piše Heziod.
Grčki pjesnik i astronom Arat (4. – 3. st. pr. Kr.) govori o zlatnom, srebrnom i mjedenom vijeku, a rimski pjesnik Vergilije (1. st. pr. Kr.) razlikuje zlatni Saturnov vijek, lakši i bolji, te Jupitrov vijek, koji iz dana u dan postaje gori. Publije Ovidije Nazon (1. st. pr. Kr. – 1. st. po. Kr.) u poznatom je epu »Metamorfoze« opisao zlatno doba kao doba poštenja, kada kazne nisu bile potrebne jer su ljudi bili pravedni: »Najprije zlatno bješe vrijeme vjernosti, pravdi / odano samo od sebe bez zakona i kažnjivača. / Kazni ne bješe ni straha, / sa pribitih mjedenih ploča / nisu se čitale grožnje, još ponizna čeljad se nije / bojala sunčeva lica, bez braniča sigurni bjehu«, zapisao je.
Tada nije bilo mača ni kacige, ali ni putovanja. Nije bilo vojski, zemlja je rađala i bez ljudskoga truda. Motika ni plug nisu, kako piše Ovidije, ranjavali zemlju. Ljudi su, međutim, počeli iskapati rude, željezo i zlato, što ih je potaknulo na zlo; počelo se kovati oružje i voditi se ratovi. Ljudi su postali grabežljivi, tako da se gost počeo bojati domaćina, a tast zeta. Muškarci i žene okrenuli su se jedni protiv drugih, a među ljudima je ohladnjela pobožnost. Od krvi pobunjenih i pobijenih divova, pripovijeda Ovidije, rođeni su novi ljudi – pokvareni, okrutni i buntovni, ljudi nahvao, kako bi rekao Marin Držić (1508. – 1567.) u prologu komedije »Dundo Maroje«. Kao pravi renesansni čovjek, đak antičkih pisaca, Držić u prologu svoje najpoznatije komedije donosi neobičnu priču o nakaznim čovječuljcima iz daleke Indije. Ondje je vladalo vječno proljeće i ljudi nisu poznavali privatno vlasništvo, pripovijeda Držićev lik, čarobnjak Dugi Nos. Ljudi su ondje bili odreda lijepi, blagi, mudri i razumni. Nisu poznavali pohlepu ni licemjerje, pa ih Držić naziva pravim ljudima – ljudima nazbilj. Onamo su, međutim, čarobnjaci iz daleke zemlje donijeli nakazne lutke sastavljene od dijelova tijela različitih životinja. Na upit žena, spremni da ih obdare zlatom, čarobnjaci oživljuju lutke, koje se počinju neprimjereno i nerazumno ponašati. Miješanjem s ljudima od oživljenih lutaka postali su ljudi nahvao – »gadljivo sjeme« – lažni ljudi, oholi i nerazumni. »Ljudi su nahvao ljudi nahvao i bit će do suda«, zaključio je pomalo rezignirano Držić. U Ovidijevoj priči pak vrhovni bog Jupiter odlučio je potopom uništiti zli ljudski rod. Deukalion i Pira, posljednji preživjeli par, u kovčegu su plutali devet dana. Temida, božica razuma, potom im je naredila da iza sebe bacaju »kosti velike majke«. Shvativši da je velika majka Zemlja, počeli su bacati njezine kosti, tj. kamenje, tako da su od Deukalionova kamenja postali muškarci, a od Pirina žene, čime je čovječanstvo obnovljeno.
U spomenutoj drevnoj poemi »Poslovi i dani« Heziod je kritizirao suvremeno društvo, društvo svojega vremena, a slavio je rad. Čovjek se ipak može osloboditi bijede, poručio je Heziod, i to poštenjem i radom. Savjeti bratu Perzu mogu se sažeti u dvije zapovijedi: radi i budi pravedan. Za današnje doba te bi se zapovijedi mogle prereći kao: moralno živi sada i ovdje. Na kraju krajeva i deset Božjih zapovijedi i dvije zapovijedi ljubavi realistični su naputci kako u sadašnjem vremenu živjeti na najbolji mogući način.
Da i kulture imaju svoj početak, vrhunac i rasap, ustvrdio je njemački mislilac Oswald Spengler objavivši 1918. prvi svezak studije »Propast Zapada«. Nakon što je 1923. izišao drugi svezak, knjiga je postala hit te je do 1926. prodana u 100 tisuća primjeraka. Nakon Drugoga svjetskoga rata ljudima je očito dobro sjela Spenglerova promjena paradigme. Umjesto da unedogled napreduju, kulture se poput organizama rađaju, rastu, zriju, stare i umiru. U određenom trenutku povijesti i na određenom mjestu kultura se pojavljuje i započinje životni proces. Tako je do sada procvalo osam velikih kultura: babilonska, egipatska, kineska, indijska, meksička, antička, arapska i zapadna – smatrao je Spengler. U doba svoje mladosti i zrelosti kultura dostiže važne spoznaje, ima što reći, kreativna je, stvara velika umjetnička djela. Kada se istroši, kultura se okamenjuje u civilizaciju te postaje prazna, dotrajala, nema više što reći. Ona fizički može još dugo trajati, ali ništa ne stvara, samo reciklira. Da je postmoderna upravo dotrajala starost Zapada, stotinjak godina nakon Spenglera u svojim su romanima izrekli Karl Ove Knausgard i Michel Houellebecq. Nakon što su sve teme iscrpljene piscu ne preostaje nego pisati autobiografiju, zaključuje Knausgard, a Houellebecq prikazuje besmislen život pojedinca u besmislenom suvremenom društvu. Iskustvom kraja pozabavio se i suvremeni kršćanski filozof Fabrice Hadjadj. U doba prevlasti tehnologije čovjek – utjelovljena osoba – sam je sebi postao zastarjelim, a kraj svih velikih priča i svih vrijednosti ne može biti drugo nego apokalipsa, smatra Hadjadj. Međutim, apokalipsa nije totalni kraj, nego uspostava novoga koje je zapravo ovdje in nuce bilo od početka; povratak Zlatnoga doba u novoj, preporođenoj stvarnosti. Nad Kristovim grobom, poručuje Hadjadj, smrt Zapada može biti jedino njegovo preporođenje pa je poruka o prolaznosti kulture ujedno poruka nade.
Nastavlja se
