Onkraj književno-filozofskih utopija, povijesni pokušaji njihovih ostvarenja začuđuju svojom ambicijom. Oni su test ostvarivosti utopijskih nacrta i, ujedno, njihova smisla. Možda najzanimljiviji utopijski eksperiment u američkoj povijesti proizišao je iz perfekcionizma – struje američkoga protestantizma – i osebujne interpretacije Biblije Johna Humphreyja Noyesa (1811. – 1886.). Prema perfekcionizmu, obrati li se čovjek i povjeruje u Krista, može se osloboditi grijeha i postati trajno savršen već u ovom životu. Nošena tim vjerovanjem, od 1848. do 1880. u Oneidi, u državi New York, postojala je zajednica koja je s vremenom dosegnula broj od 306 članova. Oneida je bila sekta, komuna i poduzeće. Prema Anthonyju Wonderleyju, četrdesete godine 19. stoljeća u SAD-u bile su praćene komunitarnim entuzijazmom. Od više tada osnovanih utopijskih zajednica Oneida je najdulje potrajala. Naposljetku transformirala se u uspješno dioničarsko društvo koje je desetljećima proizvodilo cijenjenu srebrninu, izvezenu svilu i konzervirano voće, sve do 2021. kada ju je kupila tvrtka »Lenox Corporation«. I dok neki autori s romantičnom nostalgijom pišu o Oneidi kao ranom primjeru spolne slobode i emancipacije žena, drugi u kritičkom tonu prosuđuju njezin autoritativni karakter i (ne)održivost.
Duhovno buđenje i »edenski vrt«
Godine 1831. u Putneyju, u saveznoj državi Vermont, dvadesetogodišnji John Humphrey Noyes doživio je obraćenje slušajući prezbiterijanskoga propovjednika Charlesa Finneyja. Napustio je pravničku karijeru i posvetio se studiju teologije. Godine 1833. priklonio se perfekcionizmu, dalje ga razvio i postao putujućim propovjednikom. Vjerovao je da mu je Bog povjerio zadaću da poveže ljude s Bogom i vodi njegovu Crkvu. Na temelju Pavlove poslanice Galaćanima prvi su Noyesovi suradnici zaključili kako u novom nebu i novoj zemlji bračni zavjeti ne vrijede.
A budući da je kraljevstvo Božje s Kristom došlo ovamo, Noyes je protumačio Pavlove riječi kao načelo prema kojem svatko treba birati ma kojega spolnoga partnera, ovdje i sada. Okupivši istomišljenike, u Oneidi je 1848. osnovao zajednicu koja je dijelila vjerovanje da se Krist vratio na zemlju 70. godine te da nova zajednica može uspostaviti njegovo tisućljetno kraljevstvo. Bog sklapa povijesne saveze više puta i na taj se način Krist više puta pojavljuje, smatrali su. Dovesti nebo na zemlju bio je glavni cilj. Nebo je mjesto gdje su sva dobra i društveni odnosi, uključujući spolne, jednako raspodijeljeni, smatrali su, interpretirajući opis prve Crkve u Djelima apostolskim. Početna je vizija oneidanaca bila život u skladu s prirodom. Uzgojem voća, vinove loze i povrća na neki su način željeli obnoviti savršen sklad edenskoga vrta. »Hortikultura kao osnovno sredstvo održanja bila je naša ključna ideja. U te dane imali smo viziju novoga edenskoga vrta, glede uzgoja voća, i sva smo raspoloživa sredstva posvećivali tomu cilju«, posvjedočio je Geogre E. Cragin, nekadašnji član zajednice. Budući da zbog nepovoljnoga tla i klimatskih uvjeta zajednica nije uspijevala živjeti od hortikulture, okrenuli su se proizvodnji čeličnih zamki za hvatanje životinja, što se pokazalo unosnom industrijom.
Glavni ideali oneidanaca bili su nesebičnost i jednakost, oživotvorenje neba na zemlji, pa njihov svjetonazor povjesničari nazivaju biblijskim komunizmom. Smatrali su da treba napustiti »stara načela dijeljenja i nejednakosti«, što je preciznije nazvati komunalizmom. Noyes je bio karizmatska osoba i, kao takav, glavni autoritet zajednice, koja je imala složenu birokratsku strukturu: 28 komiteta i 48 odjeljenja. Simbol jedinstva zajednice nesumnjivo je Mansion House, građevina izgrađena u četiri faze (1861. – 1868.) u kojoj je tristotinjak ljudi živjelo »poput jedne obitelji«. Iako su većinu kućanskih i domaćinskih poslova obavljale žene, u svim poslovima koji nisu zahtijevali posebne sposobnosti muškarci i žene ravnopravno su sudjelovali. Budući da je Noyes čitao Platona, Charlesa Darwina i Francisa Galtona, ne čudi što je osmislio i proveo prvi eugenički program u SAD-u, poznat kao stirpikultura. Cilj je programa bio rađati onoliko djece koliko zajednica može uzdržavati, i to sparivanjem muškaraca i žena najboljih moralno-duhovnih osobina, kao i odteretiti žene teškoća česte trudnoće i poroda. Kada bi par želio imati dijete, prijavio bio se povjerenstvu koje bi razmatralo prijavu, a velik je utjecaj na konačno dopuštenje imao Noyes. Muškarci su prakticirali inkontinenciju (coitus reservatus), relativno uspješnu metodu kontrole rađanja, tako da je od 58 djece koja su rođena tijekom eugeničkoga eksperimenta (1869. – 1879.) 12 djece rođeno neplanirano. Program je obuhvatio 53 žene i 38 muškaraca, a devetero djece otac je bio Noyes. Djeca su odgajana komunalno; dok ne bi naučila hodati boravila bi s majkom, a nakon toga njihov odgoj i obrazovanje bio je povjeren za to osposobljenim članovima, u posebnom odjeljku Mansion House. Roditelji bi mogli posjećivati djecu, ali nisu se smjeli vezati uz njih. To se sprječavalo odvajanjem djece od bioloških roditelja i drugih osoba za koje bi se mogla vezati. Općenito, emocionalno vezivanje uz jednu osobu smatralo se pogrješnom isključivošću. Feministički nastrojeni autori poput Ellen Wayland-Smith, koji ističu jednakopravnost i spolnu slobodu žena u Oneidi, i Wikipedia kao prednost žena navodi da se nisu morale brinuti za svoju djecu. Istina je, međutim, da se nisu smjele brinuti za svoju djecu, kao što nisu ni mogle biti u monogamnom braku.
Sloboda raja na zemlji?
Promiskuitet, sustav i kritika
Noyes je u svojim spisima jasno razlučio propagativno od amativnoga značenja spolnoga odnosa. Dok je propagativnomu odnosu svrha rađanje djece, amativnomu je svrha izražavanje ljubavi. Amativna je ljubav pritom bila shvaćena kao zadovoljstvo budući da je »složeni brak« kakvim ga je Noyes zamislio značio da je svaki muškarac oženjen svakom ženom u zajednici, a svaka žena svakim muškarcem. To je u praksi značilo da svatko smije imati spolni odnos sa svakim tko pristane na nj, uz iznimku mentora. Zrelije su žene uvodile adolescente u spolni život, kao i zreliji muškarci mlade djevojke. Noyes je pritom imao »pravo prvoga muža«. Oneidanci su prakticirali neku vrstu javne kritike. Na zajedničkim bi sastancima članove upozoravali na njihove mane, propuste i pogrješke, kako bi postali bolji. Charles Nordhof navodi primjer kritike upućene muškarcu koji se previše vezao uz ženu koja je čekala njegovo dijete. Kako bi se oslobodio »sebične ljubavi«, dan mu je savjet da se potpuno kloni dotične žene. Upravo je neobična interpretacija spolnoga ćudoređa u Oneidi izazvala kritiku izvana, ali i podjelu iznutra. Hubbard Eastman, klerik iz Putnama, smatrao je njihovo ponašanje »savršenstvom u grijehu« i »najgorom duhovnom bolešću kojom je čovjekova moralna priroda ikada bila zaražena«. John Mears, profesor na koledžu Hamilton, podigao je tužbu protiv zajednice za spolno zlostavljanje maloljetnika. Znajući da će biti osuđen, Noyes je 1879. pobjegao iz SAD-a u Kanadu. Povjerio je vodstvo zajednice sinu, Pierrepontu Noyesu, koji međutim nije bio vjernik i nije imao karizmu vodstva, a mlađi članovi zajednice željeli su stupiti u monogamne brakove. Oneida je tako prestala postojati 1879. preobrazivši se u dioničko društvo. Prema Wonderleyju, zamisli Johna Noyesa nisu uvijek bivale prihvaćene. Kada je predložio da se ne obilježavaju pojedini grobovi ili da investiraju novac u Komercijalnu banku Indijane, ništa od toga nije prihvaćeno.
Od utopije do etičnoga poslovanja
Gospodarski uspon zajednice počeo je kada je lokalni kovač i član Oneide Sewell Newhouse izradio čeličnu zamku za hvatanje životinja. Članovi zajednice potom su mehanizirali proizvodnju zamki, tako da su za desetak godina dominirali nacionalnim tržištem. Uskoro su izgradili tvornicu i zapošljavali. Prakticirali su osmosatno radno vrijeme i smatrali da »svaki muškarac i žena čiji rad pridonosi uspjehu tvrtke imaju pravo na pošten udio u zaradi tvrtke«. S vremenom su počeli proizvoditi svileni konac i srebrninu. Nakon raspada sekte »Oneida Community Ltd.« postao je najveći proizvođač srebrnine koji se nije brinuo samo za radnička prava, nego i za ulaganje u kvalitetu proizvoda, stavljajući u njih triput više srebra. Zaposlili su najbolje crtače reklama kako bi se njihovi oglasi pojavljivali u najčitanijim novinama i prakticirali »kapitalizam dobrobiti« prema kojem je poslodavac odgovoran za dobrobit zaposlenika. Plaće rukovoditelja trebale su ostati nevelike, a u vremenu teškoća plaće bi se svima smanjivale, proporcionalno primanjima. Kako bi ohrabrivali radnike u stjecanju nekretnina, davali su im bonuse za gradnju kuća. Donirali su novac za gradnju škola, financirali javno zdravstvo i rekreaciju.
