»Četrnaest palmi na otoku sreće«, poznata pjesma splitskoga rock-sastava Daleke obale u svjetovnom je obliku uprizorila mjesto prisutno u mitologijama i legendama – otok blaženstva, mjesto kamo se ne dolazi baš lako, kamo mogu doći samo zaslužni ili odabrani. Ti se otoci nalaze negdje na kraju poznatoga svijeta, na dalekom i neodređenom mjestu, oni su zapravo granica ljudskoga iskustva. I dok je raj duhovno stanje, otoci sreće zemaljska su slika najboljega zamislivoga života. Mitski otoci nastanjeni su bogovima, duhovima, vilenjacima i/ili čarobnicama, bićima koja pomažu junacima vidajući njihove rane.
Upravo zato što su odsječeni od ostatka svijeta otoci su mjesta na kojima je čovjek usmjeren na ono bitno, mjesta relativno zaštićena od vanjskih utjecaja. U tom utopističkom kolažu predstavljeni su otoci blaženih iz starogrčke mitologije, Avalon koji je u arturijanskim legendama spoj keltskih i kršćanskih predaja te Aman, otočki kontinent koji je osmislio J. R. R. Tolkien (1892. – 1973.) u svojoj umjetničkoj mitološkoj viziji.
Ukrcajmo se na Kiteru…
Slikoviti otok okružen azurnim morem na jugoistoku Grčke, nedaleko od atičke obale, danas je dom oko tri i pol tisuće stanovnika i privlačna turistička destinacija. Međutim, kao i Olimp, Arkadija i Kreta, u starogrčkoj mitologiji taj je otok mjesto povezano s bogovima, mjesto rođenja božice Afrodite, čije su štovanje (prema Herodotu) ondje započeli Feničani. Prema Hesiodu, Afrodita, rođena iz morske pjene, izišla je iz mora baš na obalu Kitere. Budući da su ljubavni osjećaji često nestalni poput pjene, i božica ljubavi rođena je iz nje.
Prema Homeru Afrodita je kći vrhovnoga boga Zeusa i Dione, boginje kiše (što je opet povezano s vodom!), a njezino je prebivalište otok Cipar, gdje ju se veoma štovalo. Kitera, otok ljubavi, doživio je kasnije slavu u likovnoj i glazbenoj umjetnosti. Na poznatoj slici Jean-Antoinea Watteaua (1684. – 1721.) »Ukrcavanje za Kiteru« gospođe u krinolinama i otmjena gospoda kreću prema luci dok u pastelnoj rokoko-izmaglici kupidi, dječačići s krilima, lijeću prema nebu. I francuski skladatelj Claude Debussy 1904. godine napisao je »Otok radosti«, snovitu skladbu za klavir, za koju se pretpostavlja da je nadahnuta Watteauovim uljem na platnu.
Otoci sreće – Elizejske poljane
Prema starogrčkim piscima negdje na zapadu, u Atlantskom oceanu, nalaze se polulegendardni sretni otoci ili otoci blaženih. Zapravo Hesiod smatra da su Elizejske poljane, dio podzemlja u koji odlaze duše krjeposnih ljudi, zapravo na tim otocima. Pjesnik Pindar pisao je o samo jednom takvom otoku koji nalikuje na njegovani zeleni vrt, a njegovi se stanovnici bave glazbom i tjelovježbom – idealnim aktivnostima grčkih aristokrata. Prema grčkoj mitologiji tih su se otoka našli dostojni oni koji su triput proživjeli zemaljski život i čija je duša triput procijenjena čistom. Povjesničar Plutarh zapisao je kako na tim otocima »klima nikada nije oštra… što bez rada donosi plod svega ukusnoga voća sretnim stanovnicima«. Plinije Stariji napisao je da su »bogati plodovima i pticama svake vrste«.
Avalon – čarobni otok liječenja rana
Mitski otok iscjeljenja, gdje obitavaju čarobnice, gdje žito samo donosi urod i gdje junaci ozdravljaju, svakako je Avalon, mjesto kamo je prema više izvora otplovio srednjovjekovni britski kralj Artur nakon ranjavanja u bitki kod Camlanna. U toj se priči isprepleću keltska mitologija, kršćanske legende o vitezovima i svetom gralu te britanska povijest, zbog čega je Artur jedan od polupovijesnih likova. U keltskoj je mitologiji poznat stakleni otok na kojem žive preminuli junaci, mistični »drugi svijet«. Iako postoje i raniji izvori o kralju Arturu, prvi je Geoffrey od Monmoutha u pseudohistorijskom djelu »Povijest Kraljevstva Britanije« iz prve polovice 12. stoljeća ispripovijedao kako je Artur nakon bitke protiv pobunjenoga Mordreda, smrtno ranjen, otputovao na Avalon, kako bi bio izliječen. Ondje su ga dočekale čarobnice i položile na zlatnu postelju. U djelu »Merlinov život« isti autor naziva Avalon otokom jabukâ. U tom djelu pučki pjevač Taliesin pripovijeda Merlinu kako je Avalon dostižan jedino morskom plovidbom.
»Otok voćaka koji ljudi nazivaju otokom sreće… dobio je ime iz činjenice da sam proizvodi stvari; polja ondje ne treba orati te nema poljoprivrede, osim onoga što priroda sama daje. Tlo samo proizvodi žito i grožđe, a stabla jabuka rastu u šumama iz niske trave. (…) Ljudi ondje žive sto godina i više. Ondje dobrim zakonima vlada devet sestara nad onima tko im dođe iz naše zemlje«, navodi Geoffrey od Monmoutha. Na Avalonu, dakle, obitavaju čarobnica Morgana le Fay i njezine družice pa neke priče govore o devet vilinskih kraljica. Prema najpoznatijem djelu koje je okupilo i kompiliralo arturijanske legende, »Arturovoj smrti« koju je oko 1470. napisao sir Thomas Malory, na Avalonu je iskovan Arturov čudesni mač Excalibur. Zahvaljujući neobičnu pronalasku redovnika opatije Glastobury u engleskoj pokrajini Somerset, Avalon je povezan s tamošnjim brježuljkom zvanim Glastonbury Tor. Naime, u 12. stoljeću opatiju je pogodio požar. Tijekom obnove redovnici su otkrili grob žene i muškarca s križem na kojem je pisalo: »Ovdje leži Artur, sa svojom drugom suprugom Guinevere, na otoku Avalonu.«
Iako je križ očuvan do danas, povjesničari ga ne smatraju autentičnim, tumačeći kako su redovnici vjerojatno sami »lansirali« legendu kako bi prikupili sredstva za obnovu samostana i crkve. Ipak, predaja prema kojoj je brježuljak čija je okolica nekoć bila prekrivena vodom zapravo Avalon nikada nije nestala. K tomu predaja kaže da je upravo u Glastonburyju Josip iz Arimateje osnovao prvu kršćansku zajednicu u Engleskoj, donijevši sa sobom sveti gral, kalež iz kojega je Isus pio na posljednjoj večeri. I doista, sve do danas, mnogi vjeruju da voda iz »Kaležova bunara« koji se ondje nalazi liječi bolesti, tako da je Glastonbury odredište hodočasnika, ali i hipija i osoba sklonih new age duhovnosti. Predaja o Avalonu kaže da će se Artur vratiti kada ga njegova zemlja bude trebala. Talijanski folklor pak povezuje Avalon s vrhom vulkana Etne na Siciliji.
Valinor na Amanu – ni na nebu ni na zemlji
»Lađa izbije na pučinu i zaplovi na zapad, sve dok napokon, jedne kišovite noći, Frodo ne osjeti nekakav slatki miomiris u zraku i ne začuje pjevanje što je dopiralo preko vode. Tad mu se pričini, kao onomad u snu u Bombadilovoj kući, da se sivi zastor od kiše sav pretvorio u srebrno staklo i povukao, te ugleda bijele obale a za njima u daljini zelenu zemlju pod suncem što brzo izlazi«, kazuje pripovjedač na kraju treće knjige trilogije »Gospodar prstenova« J. R. R. Tolkiena. Nakon što je moćni kobni prsten konačno uništen, pri čemu je njegov nosač, hobit Frodo, doživio mnoge nevolje i bio teško ranjen, dobio je dopuštenje bijelim brodom otploviti u zemlju besmrtnika gdje će biti izliječen – tamo negdje na zapad, na Aman na kojem se nalazi Valinor, obitavalište božanskih duhova koji su prema volji Stvoritelja oblikovali različite rase bića.
Svoj je privlačni mitološki kozmos Tolkien izgradio kompilirajući sve što je znao: stare jezike, keltsku, nordijsku i germansku mitologiju te kršćansku simboliku budući da je bio uvjereni katolik. Aman, otočki kontinent besmrtnika ili »besmrtne zemlje«, mjesto je gdje u pravilu žive besmrtna bića – duhovi valari koji mogu poprimiti tjelesni oblik i vilenjaci, tjelesni besmrtnici koji ipak mogu biti ubijeni ili odabrati smrt. Aman se nalazi zapadno od Međuzemlja, poprišta svih događanja u romanima »Hobit« i trima romanima »Gospodar prstenova«. U središtu je Amana Valinor – carstvo valara suprotstavljeno Mordoru, mjestu gdje je pobunjeni valar Melkor namnožio izopačena i zla bića te pomoću njih krenuo u rat protiv dobra. Eldamar je dio Amana u kojem žive vilenjaci i ondje raste drveće od čijega se debla jedino mogu izgraditi brodovi kojima se može doploviti u Aman. Naime, on je skriven, »uklonjen sa svijeta«. Umru li vilenjaci, oni dalje postoje u nekoj vrsti valinorskoga zemaljskoga raja, a kamo ljudi idu nakon smrti – to nije jasno jer idu onkraj svijeta.
Povijest koju Tolkien pripovijeda započinje stvaranjem Arde, svijeta koji potom proživljava četiri doba. Jedini, Aru Illuvatar odnosno Bog Stvoritelj, svojom je pjesmom probudio, tj. stvorio valare i, izravno, vilenjake i ljude. Valarima je prepustio daljnje oblikovanje različitih rasa bića. Valari su zapravo personificirane »sile svijeta«, duhovi koji vladaju određenim područjem: gorjem, oceanom, vegetacijom itd. Isprva su obitavali u Almarenu, u središtu svijeta, no Melkor je nakon pobune unio nesklad, disonancu u glazbu stvorenja, budući da je volio samo sebe i želio prigrabiti moć, tako da je počeo izopačivati dobra stvorenja. Tada valari odlaze na zapadni kontinent Aman i ondje utemeljuju Valinor. Zemlja postaje sferična, a Aman je uklonjen sa svijeta, nevidljiv, a u nj se može doći jedino brodovima koji mogu prijeći sferu.
Aman postaje mjesto između Međuzemlja i nadneba, onoga onkraj. Aman nije raj i ne daje besmrtnost, nego je neka vrsta međustanja. Neki ga istraživači Tolkienova djela uspoređuju s Edenskim vrtom, npr. Matthew Dickerson. Naime, središte su Valinora dva svjetlosna drveta koja je pjevom stvorila Yavanna, jedna od valara. Njih je uništio Melkor i Valinor je ostao u tami. Nastaje neka vrsta podjele i dio vilenjaka odlazi u Međuzemlje. Kako se ne bi mogli vratiti, valari zatvaraju Valinor. Zanimljivo, u amanskom zaljevu nalazi se otočić Avallone, a između Amana i Međuzemlja postavljen je niz začaranih otoka koji zajedno sa sjenovitim morima čine štit. Nakon velike Bitke za prsten ispričane u trilogiji svi koji su barem neko vrijeme nosili moćni i zlokobni prsten odlaze u Valinor. Time započinje mirno doba ljudi, kada polako nestaje mitska povijest i počinje poznata ljudska povijest.
