Tek je uspješan film Rolanda Jofféa »Misija« (1986.) popularizirao jedinstvenu epizodu u povijesti uređenja ljudskih zajednica; glasovite isusovačke »redukcije«. Riječ je o samostanskim misijama isusovaca u Južnoj Americi koji su, kako bi urođenike učinili Kristovim učenicima, zaštitili ih od trgovaca robljem i pružili im ono najbolje od zapadne kulture i civilizacije, njegujući pritom jednakost i bratstvo prve Crkve, organizirali naselja koja su sadržavala crkvu, plantaže, stočarske površine, radionice, bolnice, škole i kuće, nalik na goleme, žive samostane. U suradnji s urođeničkim vođama isusovci su upravljali naseljima od kojih su neka bila sela, a neka gradovi. Na vrhuncu razvoja u njima je živjelo oko 163 tisuće ljudi. Od urođenika se očekivalo da prihvate kršćanstvo, ali ne i europsku kulturu, tako da se fascinantna arhitektura redukcijskih zgrada oblikovala kao spoj urođeničkoga i europskoga. Nažalost, 1750. redukcije su tragično uništene; neke su kasnije obnovljene, no postupno su slabile i nestale u 19. stoljeću. Godine 1983. UNESCO je pet redukcijskih kompleksa uvrstio u svjetsku baštinu. O tom povijesnom fenomenu napisano je mnogo knjiga. Svatko je u njemu vidio ono što je htio: neki idealan renesansni grad T. Campanelle ili T. Morea, neki pokušaj ostvarenja Platonove države, neki utopijski eksperiment »teokratskoga socijalizma« ili »kršćanskoga komunizma«, neki primjer demokratičnosti i dobrih odnosa urođenika i isusovaca, Voltaire autoritarni sustav kontrole, a L. A. Muratori »radosno kršćanstvo«.
Najpoznatije je djelo o redukcijama svakako monografija engleskoga isusovca Philipa Caramana »Izgubljeni raj: isusovačka republika u Južnoj Americi« (1975.) u kojoj je autor zaključio da je ponajprije bila riječ o zdravoj organizaciji vlasti i primjeni zdravoga razuma.
Nakon španjolskih kolonizatora na područje današnjega Paragvaja, Bolivije, Brazila i Argentine došli su i misionari. Sama riječ redukcija dolazi od lat. reducere – »dovesti natrag« te izražava glavnu ideju: iz divljih predjela dovesti urođenike kako bi živjeli sigurno, u organiziranoj kršćanskoj zajednici. Stanovnici današnjega Paragvaja u 17. stoljeću bili su uglavnom urođenički narod Guarani. Naime, taj narod i druga plemena Španjolci su podčinili i izrabljivali, a ugrožavali su ih i »bandeirantes« – portugalski lovci na robove, osobito od 1632. do 1635. Primjerice, tijekom 1630. godine ubijeno je ili prodano u ropstvo 30 tisuća urođenika. Isusovac Antonio Ruiz de Montoya zatražio je vojsku koja bi stala tomu na kraj, a 1639. papa Urban VIII. donio je bulu o zaštiti urođenika »Commissum nobis«. Tako su u porječju rijeka Paragvaja, Parane i Urugvaja organizirane redukcije na području dugačku više od 1000 km i široku 300 km. Prva je redukcija bila Loreto, osnovana 1609. u paragvajskoj pokrajini Guayara. Poglavice naroda Guarani prisegnuli su na odanost španjolskomu kralju kako bi se zaštitili od trgovaca robljem. Kako svjedoči članak Massima Livi-Baccija, urođenici u redukcijama demografski su napredovali, iako im je broj u jednom periodu smanjen zbog epidemije velikih boginja. S vremenom su stanovnici redukcija sami proizvodili barut i bili sposobni za obranu. Ta su prosperitetna naselja ubrzo stekla neprijatelje: iako su plaćali porez španjolskomu kralju, sloboda i prosperitet urođenika bio je živa kritika kolonijalizma pa su se zaredale optužbe protiv isusovačke uprave. Guarani su bili slobodni; u redukcije su dolazili dobrovoljno, a nisu se svi i uvijek htjeli pridržavati pravila; neki bi se bunili, a neki bi se vraćali živjeti u tropsku šumu.
Iz knjige »Izgubljeni raj: isusovačka republika u Južnoj Americi« Philipa Caramana
Narod Guarani pod vodstvom isusovaca isprva je izgradio 30 sela u području pokrajine Misiones, koja je odgovarala današnjemu graničnomu području između Paragvaja, Argentine i Brazila. Na čelu svake redukcije bio je redovnik, uz nekolicinu ostalih isusovaca, kojemu su pomagali urođenički dužnosnici. On je osim superiora zajednice bio i prefekt, sudac i vojni instruktor. Urođenici su pak imali svojega sudca, vojnoga instruktora, poreznika i druge službe. Corregidora, predstavnika španjolske krune, birao je španjolski guverner. Godišnje izbore potvrđivali bi redovnici, a službe nisu donosile materijalne koristi ni prednosti. U doba najvećega procvata bilo je 57 redukcija; njih 15 danas se nalazi u Argentini, sedam u Brazilu i osam u Paragvaju. Sve su izgrađene po istom planu, odražavajući društvenu organizaciju inspiriranu kršćanskim načelima. U središtu, oko zajedničkoga trga, bila je crkva, isusovački kolegij, škole, bolnica i ljekarna te razne radionice. S jedne strane trga nalazio bi se zatvor i dom za udovice, a groblje s druge strane. Domovi Guarana bili su smješteni »iznad« i »ispod« centra, u pravilnim paralelnim ulicama. Bile su to velike tradicionalne kolibe koje su primale sve članove obitelji. Kasnije, kada su Guarani prihvatili monogamiju, dodane su pregrade kako bi nastale odvojene sobe. Temeljno je načelo bilo: zajednički posjed, rad i plodovi. Kuće i zemlja bile su vlasništvo zajednice i svi su članovi bili jednaki jer zemlja je smatrana Božjim posjedom. Prema prosudbi don Jerka Barišića, »socijalni režim nisu nametnuli misionari kao realizaciju neke teorijske zamisli, nego je to bio naravni plod i postulat razvoja redukcija« koje su »bile stvorene ni iz čega, za nove obraćenike«. Svakoga mjeseca dužnosnici su dijelili žito prema broju članova obitelji, a svakoga dana meso. Kasnije je »integralni komunizam« ublažen; zemlja je postala vlasništvo svake obitelji, ali na način da se kapital ne može gomilati. Živjelo se prema samostanskom redu; ustajanje na zvuk zvona, zajednička euharistija, rad, rekreacija, prigodne svečanosti. Zanimljivo je što su isusovci poučili urođenike zanatima, tako da su ovi postali izvrsni postolari, krojači i glazbalari, a izvozili su platno i ljekovitu biljku maté. U slučaju lijenosti i prijestupa postojala je kazna opomene, bičevanja i zatvora, što su bile blaže kazne u usporedbi s civilnim kaznenim sustavima onoga vremena. Talijanski povjesničar Ludovico Antonio Muratori nazvao je život u redukcijama »sretnim kršćanstvom«.
Velikog Božjeg Adama u njegovu ljudskom pravu,
Dok se nije dovukla zmija trgovine, kuga našeg doba,
i čovjek tako izgubi Raj u Paragvaju.«
Gilbert Keith Chesterton, Isusovcima
Španjolski kolonizatori nisu s odobravanjem gledali na napredak i neovisnost redukcija, a pogrješno su vjerovali i da su na njihovim područjima zalihe zlata. Pri španjolskom dvoru zaredale su se klevete protiv isusovaca, za tobožnje bogaćenje i okrutnost. Činjenično stanje demantiralo je klevete, tako da je čak španjolski kralj 1774. izdao proglas kojim je ustvrdio da nema vjernijih podanika od paragvajskih urođenika. Početak kraja nastupio je 1750. Španjolska i Portugal zamijenili su pogranične teritorije, tako da je sedam redukcija prodano Portugalu. Isusovcima je naređeno da uvjere urođenike da se moraju odseliti. Isusovački apel da se to ne čini nije prihvaćen. Narod Guarani pobunio se i oružjem branio svoj teritorij. Ujedinjena portugalsko-španjolska vojska 1756. u krvavom je obračunu slomila njihov otpor. Slučaj redukcija bio je jedan od razloga protjerivanja isusovaca iz Španjolske 1767. i ukinuća isusovačkoga reda 1773. Preostale redukcije preuzeli su franjevci te su se postupno razvile u gradove ili su napuštene. Zbog sve većih poreza i utjecaja civilne vlasti u upravi mnogi su se urođenici vratili svojim šumskim izvorištima. Zanimljivo, francuski istraživači otkrili su na obali rijeke Parane obitelji urođenika koje su, nakon propasti redukcija, nedjeljom odlazile na mjesta nekadašnjih crkava i molile.
Kako piše don Jerko Barišić, »Crkvi nije primarna zadaća da se bavi zemaljskim prosperitetom, no dajući duhovno-moralne smjernice svemu životu, ona uređuje tako i socijalno djelovanje«. Isusovačke redukcije začudan su primjer ostvarenja tih riječi.
Nastavlja se
