Prije nego što su napisane renesansne »utopije« muških autora vrlo obrazovana i angažirana žena Christine de Pisan (1363. – 1430.) objavila je 1405. zanimljiv alegorijski dijalog u kojem se u tomističkoj maniri prihvatila odgovora na sve prigovore i predrasude koje muškarci sipaju ženama, pružajući argumentiranu obranu dostojanstva žene. Povod nekolicini djela koja je napisala o toj temi bio je »Roman o ruži«, popularna poema čiju je drugu inačicu 1280. napisao Jean de Meun prikazavši žene kao nemoralne zavodnice, čemu se Christine de Pisan usprotivila. Njezin je utopijski grad zapravo katalog žena, mitskih i povijesnih, koje su svojim doprinosom zadužile čovječanstvo. Akademski feminizam smatra Christine prvom feministkinjom, no njezina razmišljanja imaju malo što zajedničko sa suvremenim feminizmom. Njezina je glavna teza da žene dijele iste intelektualne sposobnosti s muškarcima te da poput njih mogu biti i vrle i poročne, ističući da žene većinom pružaju pozitivan primjer, ohrabrujući ih da to i nadalje čine. U tome se oslanja na iskustvo, bogato poznavanje književnosti i filozofije te na Božju objavu. U nje nema mizandrije, prijezira prema braku ili majčinstvu; ona na temelju uređenosti prirode i Božje promisli zna da su žena i muškarac upućeni jedno na drugo te da mogu ostvariti odnos sklada i ljubavi.
Trodijelni dijalog započinje vizijom u kojoj se autorici u njezinoj sobi ukazuju tri sjajne, okrunjene gospođe koje se predstavljaju kao Razum, Poštenje (»zaštitnica i braniteljica svih koji služe Bogu«) i Pravednost. Budući da simboliziraju stožerne vrline, prva gospođa u ruci drži skeptar (žezlo), druga zrcalo, a treća štap mira. Gospođa Pravednost nosi pehar od čistoga zlata, na njemu je ljiljan, znak Presvetoga Trojstva. Govore joj da je upravo ona odabrana za gradnju Grada žena, »novoga i vječnoga grada« u kojem su dobrodošle vrline, a nema mjesta poročnosti. One su joj došle u tome pomoći. Christine im potom postavlja pitanja u kojima niže različite prigovore i predrasude prema ženama na koje je naišla u literaturi i životu. Odgovarajući na njezina pitanja, gospe navode protuprimjere velikih žena iz mita, Biblije, antičke povijesti i europskoga srednjega vijeka poput kraljice Klotilde i markize Grizelde. »Gospo moja, vidim nebrojeno mnogo dobrih djela koje su žene podarile svijetu, a muškarci i dalje tvrde da su one izvor svih zala«, govori Christine. Ona to ne može prihvatiti, polazeći od dobrote Boga Stvoritelja i njegova stvorenja. »O, Gospode! Kako je to moguće? Kako da vjerujem, a da ne pogriješim, da je tvoja bezgranična inteligencija mogla stvoriti nešto što nije u potpunosti dobro? Nisi li stvorio ženu po vlastitu nahođenju? I nisi li joj podario sve sklonosti koje si poželio da ima? Jer, zar bi bilo moguće da se ikada prevariš?« Pravednost poučava Christine da muškarci »sude prema mjeri koja nikada nije pravedna«. Otkrivaju joj da je razlog njihova dolaska iskorjenjenje zabluda o ženama, ali i »sigurno utočište« u koje bi se »gospe i ostale zaslužne žene u budućnosti mogle povući i braniti se od brojnih neprijatelja«. Prema pravdi, zaključuju gospe, »svaki ugledni muškarac morao bi ih uzeti u obranu, ali zbog neznanja ili nemara uobičajeno je da se one guraju u glib«. »Neprijateljstvo muškaraca prema ženama protuprirodno je jer nema ni zvijeri ni ptice koja ne traži svoju drugu polovicu, odnosno ženku; stoga je sasvim protuprirodna pojava da jedan muškarac, obdaren razumnošću, čini suprotno«, poručuju.
»Jer je svemoćni Bog, u biti svoje božanske misli, od pamtivijeka imao ideju muškarca i žene«, temeljna je teza Razuma. Ona objašnjava da muškarci najčešće kleveću žene kako bi opravdali vlastite poroke. »Znaj da to ne dolazi od Prirode, nego naprotiv, jer ne postoji na zemlji veza koja je jača od ljubavi koju ona stvara, Božjom voljom, između muškarca i žene. Razlozi koji su nagnali, i još uvijek nagone, muškarce da osuđuju žene, osobito je to slučaj kod autora koje si ti čitala, brojni su i različiti. Neki su imali dobre namjere: činili su to kako bi muškarce, koji bi se mogli zaludjeti raskalašenim ženama i lošim životom, naveli na pravi put, ili pak spriječili da se ne zalude posjećujući ih.« Problem je što su muški autori »osudili sve žene«. Filozofi, pjesnici i moralisti kao da svi uglas govore s ciljem da dokažu da je žena u potpunosti loša i naklonjena poroku, konstatira Christine.
Gospe upućuju Christine da temelje grada iskopa pijukom svoje inteligencije na polju književnosti. U temelje zatim »svojim perom« treba postaviti lijepo kamenje. Christine započinje navoditi primjere klasika koji su ocrnjivali žene: Ovidije, Cecco d’Ascoli, Ciceron i Katon iz Utike. Gospe objašnjavaju da je »najuzvišeniji onaj tko ima najviše zasluga«. »Izvrsnost ili niskost ljudi ne počiva u njihovu tijelu u ovisnosti o njihovu spolu, nego u ovisnosti o savršenosti njihova morala i vrlina. Sretnik je onaj koji služi Djevici Mariji, koja je nad svim anđelima«, kažu. Christine potom navodi sve moguće muške predrasude o ženama: da su proždrljive i neumjerene, da se pred crkvom gizdaju kako bi privukle pozornost ljubavnika, da imaju slab karakter te su po tome slične djeci, »da je Bog stvorio ženu da plače, govori i prede«, da imaju slabo tijelo, da su po prirodi plašljive, što povlači u slab karakter jer hrabrost ne počiva na snazi i veličini tijela, da imaju slabe intelektualne sposobnosti i moć rasuđivanja, da svadljivošću čine brak nepodnošljivim, da nisu u stanju sačuvati tajnu, da nije dobro da se obrazuju jer bi im to iskvarilo ponašanje, da lijepa žena teško može ostati poštena, da žene žele biti silovane (!), da nisu vjerne u ljubavi, da ima malo poštenih žena.
Gospe na sve to odgovaraju navodeći svu silu protuprimjera; pozivajući se na antičke Amazonke, drevne vladarice i ratnice, dokazuju hrabrost i postojanost žena. Navodeći biblijske heroine i knjigu Mudrih izreka, pokazuju veliku moć rasuđivanja žena; navodeći pjesnikinje i filozofkinje, oprimjeruju njihov intelekt. Ističu da ima dobrih i skladnih brakova, navodeći Christinein brak kao primjer. Zanimljivo, Christinein otac ohrabrivao ju je u čitanju i učenju, a majka je smatrala da se treba ograničiti na uobičajene domaćinske poslove. Zanimljivo je i što gospe ne poriču da su žene »nježne i sklone suzama«, no to ističu kao prednost. Priznaju i da ima »monstruoznih žena«, otklanjajući generaliziranje. Iz njihova bi Grada, kažu gospe, »trebalo protjerati samo nepravedne žene koje vode iskvaren i izopačen život«. Uvelike kritiziraju običaj da se djevojčice ne šalju u škole, kao što se to čini s dječacima. Kada to ne bi bilo tako, »one bi naučile i svladale teškoće svih umjetnosti i svih znanosti«, jednako kao i dječaci, kaže gospođa Razum. Dok su vojnikinje i vladarice – Semiramida, Amazonke, Zenobija, Artemizija, Fredegunda, Kamila, Berenika i Klelija – temelji grada, sjajno kamenje položeno u temelje bit će žene poznate po rasuđivanju; mudre sibile i proročice, pa žene odane roditeljima, žene velike vjere poput Marte i Marije, Marije Magdalene i Samarijanke. Posebno je zanimljivo Christineino pitanje zašto se žene ne mogu baviti sudstvom. Gospe odgovaraju da »žene ne bi bile sposobne za put prisile«. »Ali ako netko želi ustvrditi da žene nisu dovoljno inteligentne da izuče pravo, iskustvo nas uči sasvim suprotno.« Kao protuargument da žene nemaju smisla za politiku i vlast navode se mnoge slavne vladarice.
»Tako je Božja volja bila da mu muškarac i žena služe drukčije, da se pomažu i štite uzajamno, svatko na svoj način. Stoga je spolovima podario prirodu i sposobnosti koje su im potrebne da bi izvršili svoje zadatke, iako se ponekad ljudi prevare u tome što im pristaje«, zaključuje gospa Pravednost.
Pravednost obećava Christine da će naseliti grad učenim ženama, dovesti uglednu kraljicu i predati Christine ključeve od zlata. »Ipak, moje prečasne Gospe, iako još iznenađena jednim tako posebnim pojavljivanjem, znam da za Boga nema ničega nemogućega i da moram čvrsto vjerovati da će sve što budem poduzela uz vašu pomoć i vaš savjet biti završeno na vrijeme«, odgovara ona. Na vrhu svih zaslužnih žena mjesto je Kraljice, žene po kojoj je omogućeno Božje utjelovljenje. »Stoga neka iziđu princeze, gospe i žene svih staleža, da uz počasti i u znak odanosti dočekaju onu koja ne samo da je njihova kraljica, nego koja ima moć i vlast nad svim svjetskim silama, poslije Sina jedinca kojega je rodila, začetoga Svetim Duhom, koji je Sin Boga Oca«, zaključak je arhitektica Grada. Za razliku od realističkoga kraljevstva Amazonki, koje se prema mitu svake godine upute u druge zemlje kako bi stekle potomstvo, od kojega će zadržati samo kćeri, žene Christineina Grada ne napuštaju ga – on je neka vrsta ženskoga prostora blaženstva, Olimpa – raja. U nj su dobrodošle udane žene, djevice i udovice, sve osim »razvratnih i loših žena«, kako piše Christine. Svaki od tih staleža ohrabruje da ustraje u vrlini, napominjući udanim prijateljicama da se ne uvrijede što su podređene muževima »jer nije uvijek dobro za ljude da budu slobodni«.
Nastavlja se
