U najtežoj godini autori su ostali bez poticaja zbog loše organizacije ministarstva i udruga, upozorio je u Večernjem listu Denis Derk. »Ministarstvo kulture i medija odlučilo je da u ovoj pandemijskoj godini, kada umjetnici pažljivo okreću svaku kunu, ne dodijeli tzv. stimulacije za pisce i prevoditelje koji su u protekloj godini napisali najbolje knjige ili najbolje preveli strane knjige na hrvatski jezik.« Riječ je o svoti manjoj od 300 000 kuna s obzirom na to da se stimulacijama nagrađuje dvadesetak pisaca i prevoditelja, i to iznosima od 15 000 kuna. Neobična odluka Ministarstva kulture i medija, koje je stimulacije uvelo prije desetak godina baš kako bi nagradilo ponajbolje pisce (a od lani su među pisce uvršteni i književni prevoditelji), čiji su honorari vrlo često simbolični i neadekvatni, izazvala je nezadovoljstvo i među piscima i među prevoditeljima. Na jednom papiru ujedinili su se i predsjednici vodećih književničkih udruga u Hrvatskoj, Zlatko Krilić u ime Društva hrvatskih književnika i Zoran Ferić u ime Hrvatskoga društva pisaca u prosvjednom pismu upućenom ministrici kulture. Uz njih, pismo su potpisali i Snježana Babić Višnjić, predsjednica Hrvatskoga društva književnika za djecu i mlade, i Ana Badurina, predsjednica Hrvatskoga društva književnih prevoditelja. »Apeliramo na Vas da se javni poziv u ovoj godini hitno raspiše te da se ispravi nepravda prema piscima i prevoditeljima i izvrsnim djelima koja su obilježila 2019. godinu«, prenosi Derk prosvjed književnika i prevoditelja. Uslijedio je i službeni odgovor: »Ministarstvo je javni poziv pripremilo u redovitom proljetnom roku, ali ga nije uspjelo organizirati i provesti zbog pandemije.« Ministarstvo tvrdi da su neke institucije koje su prije dvije godine sudjelovale u procesu ocjenjivanja knjiga i prijevoda odustale od toga posla pa Ministarstvo mora provesti dodatne konzultacije o načinu vrjednovanja i uspostavljanja kriterija. No s kime će se Ministarstvo kulture konzultirati? Upravo s istim udrugama koje su mu uputile razočarani protest, navodi Derk.
Na podatke Svjetske banke koji govore o nepravednosti hrvatskoga sustava dječjih olakšica upozorila je u Večernjem listu Ljubica Gatarić. »Olakšice za djecu povećavaju primanja njihovih roditelja za dvije milijarde kuna godišnje. Toliko bi, naime, 408 tisuća roditelja koji koriste olakšice za djecu platilo više poreza na dohodak, pokazala je analiza Svjetske banke, pripremljena kao podloga za izradu Strategije 2030. Zaključak je analize da najveću korist od postojećih olakšica za djecu u apsolutnom i relativnom iznosu imaju osobe s iznadprosječno visokim dohodcima«, upozorava među ostalim novinarka Večernjega lista. Svjetska banka predložila je i nekoliko scenarija pravednije raspodjele olakšica.
Prvi scenarij zadržava porezni odbitak za djecu, ali svako uzdržavano dijete dobiva jednak mjesečni iznos od 2015 kuna, no ishod bi, procjenjuju, bio sličan postojećemu modelu. Drugi scenarij ukida odbitak za djecu, a uvodi se umanjenje 278 kuna za prvo dijete i taj se iznos uvećava za 25 kuna za svako sljedeće dijete. Pravo na olakšicu ostvaruje se za svaki mjesec u kojem se prima dohodak od plaće ili mirovine. Doplatak za djecu ostaje nepromijenjen. To znači da u tom scenariju obitelj može primiti potporu i od umanjenja poreza za djecu i od doplatka za djecu. Treći scenarij kombinira prelazak na sustav umanjenja poreza s promjenama u sustavu doplatka za djecu. Iznosi umanjenja bili bi 400 kuna za prvo dijete uz uvećanje toga iznosa za 35 kuna za svako sljedeće dijete. U tom se scenariju iznos doplatka za djecu na koji bi kućanstvo inače imalo pravo umanjuje za iznos ostvarenoga umanjenja poreza za djecu, objašnjava novinarka Gatarić.
U sadašnjem modelu par s četvero djece i zajedničkim dohotkom od 30 000 kuna ostvaruje potporu od 3000 kuna ili 750 kuna po djetetu, a par s dohotkom do 7600 kuna ne dobiva ništa. Ili, u drugom primjeru, obveznici s jednim djetetom i mjesečnim dohotkom između 18 i 30 tisuća kuna ostvaruju u prosjeku 575 kuna potpore, što je gotovo dvostruko više od iznosa doplatka za djecu koji prima siromašna obitelj bez dohotka s jednim djetetom, tumači novinarka Večernjega lista i u zaključku teksta upozorava: »Najsiromašnijima država daje dječje doplatke, čime donekle kompenzira to što im olakšica za djecu nikako ili minimalno povećava njihova primanja, najbogatijima se olakšica najviše vraća. Dok srednji nisu ni amo ni tamo. Prema drugim zemljama Sloveniji i Austriji, pokazuje se da te zemlje pružaju ujednačenu potporu za djecu za sve dohodovne skupine.«
Uz koronakrizu i sve popratne nervoza neobična je mirnoća i ponašanje vrsnoga trenera Zlatka Dalića, unatoč za njega teškoj situaciji u reprezentaciji, o čemu je u Večernjem listu pisao Tomislav Dasović. »Kakva god hrvatska reprezentacija u ovom trenutku bila, i koliko je sve što ona prezentira Dalićev rukopis, taj je Livnjak još uvijek najveći izbornik kojega smo ikada imali. U kamenu je uklesano da je Zlatko Dalić preuzeo reprezentaciju koja se jednom rukom pridržavala viseći na rubu ponora eliminacije sa SP-a i onda s njom ostvario visine koje možda neće više nikada ostvariti ni jedan izbornik. To je temeljna poruka ove priče, zašto povjerenje Dalića još nije okopnjelo«, objašnjava Dasović i nastavlja s novim argumentima: »A tko je u tom trenutku, u listopadu 2017. godine, bio Zlatko Dalić? Nije bio reprezentativac ni proslavljeni nogometaš poput Nike Kovača, niti je imao karizmu Bilića, Štimca, ni iskustvo Otta Barića, ni znanje Ćire Blaževića, ni Mamićevu logistiku poput Ante Čačića. A napravio je više od svih njih, i samo zbog te činjenice mora imati neograničen kredit i plebiscitarnu potporu. Na kraju, zbog Dalićeva remek-djela na ulice je izišlo milijun ljudi i stalo uz omiljenoga izbornika. Ako se ta brojka do danas i prepolovila, Dalić je još uvijek jedan od najpopularnijih ljudi u Hrvatskoj i uz takvog treba stati čuvati mu leđa, a ne mučki udarati. Iznositi činjenice i konstruktivno upozoravati na propuste – da, ali trivijalizirati i banalizirati njegov opus i raditi mu o glavi sigurno i odlučno – ne!«
Na žalost, u izborniku Daliću danas neki, uglavnom vječiti destruktivci i osporavatelji svega iole vrijednoga, vide umjetnika neuspjeha i previda, kao da nikad ništa o nogometu nije znao niti je u njemu išta postigao. No osim srebra sa SP-a, Dalić je Hrvatskoj priuštio još jedno slatko iščekivanje velikoga natjecanja, a Nogometnom savezu još jednom priskrbio golem novac. Također Zlatko Dalić, kakva god njegova momčad bila, može se pohvaliti da već dvije godine drži Hrvatsku među prvih deset svjetskoga nogometa. Primio je Hrvatsku na 17. mjestu, potom ju digao na četvrto, zatim sljedeću godinu okončao kao šesti, a sada je Hrvatska deveta, upozorava Dasović. Zlatko Dalić ima i još jedan jak, gotovo neoboriv argument za ostanak, a to je Luka Modrić. On i Dalić dva su tijela, jedna duša, a izbornik koji ima takvu potporu Zlatne lopte praktički je nedodirljiv, navodi Dasović i zaključuje: »Tu se mora priznati da je Dalić bio dobar slušač poslušavši savjet jednog starijeg, iskusnijega kolege: ‘Budi dobar s Modrićem i imat ćeš mir.’ U skladu s tim, Dalić je pronašao žicu svomu kapetanu koji je upravo pod njegovim vodstvom odigrao svoje najbolje utakmice za reprezentaciju. I danas Luka Modrić sa 35 na leđima posljednjim ostatcima snage i žustrine još uvijek poput 20-godišnjaka gine za nacionalnu momčad držeći do sebe i svoje riječi, ali i čuvajući integritet svoga prijatelja na klupi. Taj tandem ispisao je najljepše stranice hrvatskoga nogometa. I vjerojatno će zajedno otići sa scene.«
