Rezultati nedavne velike Gallupove ankete pokazuju da je znatno porastao broj ljudi koji se deklariraju ili identificiraju kao LGBT+ osobe. U Sjedinjenim Državama udio te skupine iznosi 7,1 posto – dvostruko više nego prije deset godina. Čini se kao da je udio transrodnih verzija, nebinarnih forma i pogubljenih identiteta sve veći što je neka generacija mlađa. Tako među tradicionalistima, onima rođenima prije 1946. godine, zastavom duginih boja maše 0,8 posto ljudi; među »baby boomerima«, rođenima između 1946. i 1964. godine, 2,6 posto; među generacijom X (1965. – 1980.) 4,2 posto; među milenijalcima (1981. – 1996.) 10,5 posto; a među generacijom Z (1997. – 2003.) 20,8 posto.
Iako anketu treba čitati uz ograde, trendovi su mjerljivi i vidljivi. Jedan od razloga statističkoga porasta LGBT+ populacije jest promjena njihove recepcije u društvu. Ohrabreni ignoriranjem, tolerancijom ili političkom ideologijom, ljudi lakše skidaju maske; čudna odjeća i pokreti tijela izlaze iz ormara. Jer dekadencija je (uvijek) prikladno vrijeme za poziranje, za eliminaciju srama, za patološke eksperimente ili za ponosno deklariranje spolnoga usmjerenja.
No osim promjena sociološkoga okoliša, neki, možda mnogi, znanstvenici smatraju da se porast LGBT+ brojeva može tumačiti ekološkim čimbenicima. Poznato je da su ljudi sve više izloženi djelovanju endokrinih disruptora ili hormonskih otrova. To je skupina kemikalija koje narušavaju hormonsku ravnotežu, izazivaju neurološke, imunološke i reproduktivne poremećaje, uključujući poremećaje spolne orijentacije. Stoga se postavlja jednostavno, ali škakljivo pitanje – ima li čega u vodi?
Disforija, zarobljena tijela, transvestiti, androgene žene i feminizirani muškarci nisu raznolikost u spektru spolnosti, već poremećaji unutar binarnoga sustava. Broj boja na duginoj zastavi često se mijenjao, a čini se da ovisi i o okolišnoj koncentraciji pesticida, kontracepcijskih pilula, ftalata, dioksina, teških metala, parabena, alkil-fenola ili polikloriranih bifenila. Nabrojeni disruptori stvaraju u čovjeku hormonski kaos, biološki nered koji je podloga za pojavu različitih devijacija, poremećaja i spolnih patologija.
Snažna potvrda o hormonskom kaosu izazvanom kemikalijama, o spolnim deformacijama i spolnim dezorijentacijama uzrokovanim endokrinim disruptorima jesu primjeri iz životinjskoga svijeta. Znanstvenici sve češće objavljuju studije koje potvrđuju povećanu učestalost pojave spolno poremećenih mužjaka i ženki kod riba, vodozemaca i sisavaca. Onečišćene hormonskim otrovima, životinje poprimaju značajke spolnih mutanata: smanjeni anogenitalni razmak, zakržljali penis, razvoj jajašca u testisima, vidljiva pojava hermafrodita…
Mjerljive promjene u fauni mogu se povezati sa spolnim defektima kod ljudi: pad broja spermija kod muškaraca, ginekomastija, endometrioza, neplodnost… Čini se da feminizacija životinjskoga svijeta, inducirana disruptorima, korelira s kemijskom demaskulinizacijom muškaraca.
Znanstvenici koji istražuju i imaju mjerljive podatke o reproduktivnom i spolnom neredu u životinjskom svijetu često izbjegavaju te brojeve ekstrapolirati u ljudsku populaciju. Zbog političke korektnosti ili straha od gubitka projekata, boje se, ili se srame, analogne učinke endokrinih disruptora locirati kod čovjeka. Tako se nedavno Susan Jobling, profesorica sa sveučilišta »Brunel« i vrsna poznavateljica spolnih poremećaja izazvanih disruptorima, javno ogradila od onih koji njezina istraživanja na ribama povezuju s učincima na ljudima: »Nije korektno rezultate mojih prijašnjih istraživanja primijeniti na druge vrste, uključujući čovjeka.« Ipak, ima i onih znanstvenika koji »imaju petlju« tumačiti eksplicitnu povezanost spolne patologije i djelovanje hormonskih otrova kod ljudi. Konačno, zdravorazumski pristup opravdava takvu analogiju, a sloboda znanstvenih istraživanja jamči znatiželjnima postavljanje teza i objavu rezultata.
Ako kemikalizacija okoliša predstavlja važan udio u arsenalu LGBT+ identiteta, nameću se sasvim legitimna pitanja: Mogu li se manifestacije spolnih poremećaja spriječiti ili popraviti? Postoji li prostor za prevenciju i terapiju kao pomoć ljudima zatrovanima endokrinim disruptorima? Kako spriječiti onečišćenje prirode hormonskim otrovima i umanjiti izloženost ljudi, posebno djece, kemikalijama koje izazivaju pojavu štetnih derivata spolnosti? Sve dok znanstvenici (sramežljivo) izbjegavaju takva pitanja, ideolozi i barjaktari spektralne spolnosti nepotrebno će i ponosno dijeliti društvo…
