Čovjek kao slobodno biće pozvan je na vječno zajedništvo s Bogom, koje započinje već na zemlji. Da bi to ostvario, čovjek se u svojoj slobodi treba opredijeliti za Boga i surađivati s njegovom milošću. »Bog koji nas je stvorio bez nas, ne će nas spasiti bez nas«, veli sv. Augustin. Ta suradnja s Bogom uključuje – uz ostalo – i čovjekovu borbu protiv napasti i grijeha, koji ga odvraćaju od Boga, izvora života i svakoga dobra. U svojem neizmjernom milosrđu Bog je uvijek spreman čovjeku oprostiti. No da bi čovjek prihvatio Božje milosrđe, od njega se traži priznanje krivice. »Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde« (1 Iv 1, 8-9).
Istinu o sebi, svoju grješnost čovjek najbolje može vidjeti pred Bogom. Što se čovjek više približava Bogu, koji je sama svjetlost, utoliko više uviđa tamu svojega bića. Milost Božja mu omogućuje da vidi svoj grijeh; Duh Sveti mu daje spoznaju grijeha kako bi u njemu pobudio kajanje te tako zadobio milosrđe i oslobođenje od grijeha. Samo čovjek koji je svjestan svoje bolesti, koji zna od čega boluje, može posegnuti za lijekom i biti ozdravljen; u protivnom on ugrožava svoj život. Samo spoznati grijeh može biti oprošten: samo onaj koji je svjestan svoje grješnosti, koji vidi svoj grijeh može se kajati, tražiti od Boga oproštenje, zadobiti milosrđe i biti slobodan od grijeha.
Grijeh je neposlušnost Bogu, svojemu Stvoritelju. Stoga grijeh je uvrjeda Bogu; nepriznavanje ovisnosti o Bogu; nepovjerenje u Božju dobrotu i ljubav; htjeti uređivati i raspolagati svojim životom neovisno o Bogu, željeti staviti se na mjesto Boga raspolažući sami sobom. To je »ljubav prema sebi sve do prijezira Boga« (sv. Augustin). Čovjek misli da grijehom stječe autonomiju, neovisnost o Bogu, a time i slobodu. Međutim, događa se upravo suprotno: grijehom čovjek biva sve manje čovjek; gubi darovanu slobodu i od dostojanstva sina Božjega srozava se na razinu roba, sve do razine nerazumne životinje. Umjesto da služi Bogu – a ta ga služba upravo sve više čini slobodnim i omogućuje mu puno ostvarenje bića – on počinje robovati đavlu, zlu i najnižim ljudskim nagonima. »Tko god griješi, rob je grijeha« (Iv 8, 34). Od toga ropstva oslobađa jedino Isus Krist, »koji je došao da razori djela đavolska« (1 Iv 3, 8) i vrati čovjeku dostojanstvo i slobodu sinova Božjih (usp. Iv 8, 36-47).
