Neki svjetski mitovi poput epa o Gilgamešu govore često o globalnim katastrofama koje pogađaju čovječanstvo. Njihov distopijski prikaz stanja svijeta nosi duboku poruku za današnje društvo. Naime, mitske priče žele upozoriti čovjeka da uvijek kad se otuđi od Boga, prirode i samoga sebe, kad zaboravi na moralna načela koja nosi u sebi (Kant), redovito pada u provaliju. Pouka koju iz toga može izvući današnje tehnološko društvo, s obzirom na probleme s kojima se suočava, glasi: zadnji je trenutak za povratak k onomu životu koji priliči čovjeku kao jedinomu zasad poznatomu razumskomu stvorenju u svemiru.
Kriza koju je izazvao koronavirus, s još uvijek nesagledivim socijalnim i ekonomskim posljedicama, svratila je u zadnje vrijeme pozornost na vrlo zanimljivi pokret koji se pojavio u Francuskoj, a koji gleda s najcrnjim pesimizmom na budućnost svijeta. Pokret koji se naziva kolapsologijom (potpuno urušavanje) već dugo pokušava upozoriti čovječanstvo da se mora pripremiti za ona mračna civilizacijska vremena koja su, navodno, neizbježna. Svoje pesimističke prognoze kolapsolozi temelje na sve većim problemima s kojima se susreće moderno tehnološko i globalno društvo. Uvjereni u to da sve ide nezaustavljivo u pravcu potpunoga urušavanja moderne industrijske civilizacije, pozivaju čovječanstvo na poduzimanje ozbiljnih koraka za spašavanje onoga što se još spasiti može, ali isto tako da se pripremi za nove početke bez dosadašnjih navika na obilje i luksuz.
Američki filozof Timothy Morton, iako i sam upozorava na probleme koji su na pomolu, razmišlja nešto optimističnije od pristalica kolapsologije. I on upozorava na to da se svijet nalazi u dubokoj krizi i da ga se ne može više promatrati kao najbolji mogući, nego kao onaj koji poziva na hitne promjene.
U vezi s tim upozorava na nužnost prelaska s teorije na djelovanje kako bi se društvu otvorila barem djelomična nada za preživljavanje. Moglo bi se složiti s njim da spas svijeta ne leži u pojavama poput Grete Thunberg ili određenih ekoloških pokreta koji iznose samo zabrinjavajuće podatke, nego u ozbiljnijim političkim poduzimanjima da se spasi ono što se da spasiti. Naime, ponekad se dobiva dojam, misli taj autor, da poneki ekološki aktivisti, poput Grete Thunberg, služe političkim i ekonomskim lobijima kako bi i dalje nastavili po starom. Podatci kojima oni bombardiraju društvo zastrašuju na trenutak te postaju brzo stvar zaborava. Ljudi se nakon nekoga vremena i dalje ponašaju po starom, bez spremnosti i sposobnosti za odricanje. Za Mortona izlaz ne leži u bombardiranju ljudi podatcima i prizivanju katastrofa, kako to čine spomenuti pokreti, nego, prije svega, u utjecanju na osjećaje ljudi, njihovu motiviranju i osposobljavanju za radikalne promjene u životu. Važnije je probuditi u ljudi osjećaj za zajedništvo sa svim onim što postoji u prirodi, misli taj filozof, nego ih neprestano bombardirati negativnim podatcima.
Naime, podatci koji dolaze iz prošlosti odlaze brzo u zaborav. Ni izazivanje osjećaja krivice u ljudi ne koristi mnogo. Mnogo je važnije pokušati motivirati ljude za promjenu u ponašanju, prije svega za promjenu ljudskoga odnosa prema univerzalnim vrjednotama, sebi samomu i prirodi. Ako čovjek ne osjeti nužnost promjene vlastitoga života, ne će napraviti iskorak unatoč svim crnim prognozama i činjenicama. Koliko malo koristi samo faktografsko upozoravanje pokazuje se najbolje u tome da dugotrajna upozorenja na posljedice zatopljenja, klimatskih promjena, opasnosti od religijskoga fanatizma, lijevoga ekstremizma, turbokapitalizma i lažne globalne pravednosti ne daju zadovoljavajuće rezultate. Čak ni dugogodišnje upozorenje na opasnosti koje se kriju u pronalaženju sve opasnijega i razornijega oružja nije uspjelo spriječiti daljnju svjetsku utrku u naoružavanju. Razlog leži u tome, misli Morton, što podatci dolaze i prolaze. Sve dok čovjek ne shvati emotivno i racionalno da mu je doista ugrožena budućnost, ne će biti ništa od promjena.
Izlaz leži u nekoj vrsti individualne i društvene metanoje, potpunom zaokretu u životu, u prihvaćanju novoga puta. Kao što pojedinac koji želi ozdraviti od sindroma izgaranja, potpune fizičke i psihičke iscrpljenosti, mora shvatiti da je imao kriv odnos prema životu, takav proces mora proći i društvo u cjelini ako želi izići iz krize. Izlaz iz krize moguć je samo u odluci za novi početak. A on je moguć samo ako dođe do radikalne promjene iznutra, shvaćanja što je doista za sretan život i opstojnost društva bitno, a što nebitno. Kao što pojedinac u procesu ozdravljenja od sindroma izgaranja počinje shvaćati da je čitav život, bez obzira na mnoštvo ispunjenih želja, bez sreće besmislen, isto tako čitavo društvo mora početi prihvaćati da je izlaz iz krize, ili sprječavanje potpunoga urušavanja, moguć samo u potpunom zaokretu, radikalnoj promjeni koja u prvi plan stavlja dobro svih, a ne samo povlaštenih društvenih grupacija.
Kao što svaki pojedinac u kriznim vremenima, nakon dramatičnih iskustava, počinje shvaćati da postoji mogućnost novoga početka, i to u zajedništvu s drugima, jer bez drugih čovjek je osuđen na tamu, istu spoznaju mora imati i društvo u cjelini. Društvo koje stoji pred urušavanjem mora shvatiti da postoji novi početak, ali ne na starim temeljima turbokapitalističkoga egoizma i beskompromisnoga natjecanja u ispunjenju želja, nego u prihvaćanju univerzalnih vrjednota i međuljudske solidarnosti. Novi put ne može biti utemeljen samo na kajanju, nego na istinskom obraćenju i pokušaju da se u zajedništvu vrati ono stanje koje je bilo moguće, a nije ostvareno zbog ljudske pohlepe i egoizma.
Koronavirus uspio je suočiti čovjeka intenzivnije s pojmom smrti, a smrt, kako bi rekao filozof Heidegger, s pitanjem smisla njegove prisutnosti ovdje i sada, s njegovim bitkom, ali isto tako produbiti njegov odnos prema životu. Svijet se doista nalazi pred velikim izazovima koje donose klimatske promjene, kao što su sve jači jaz između siromašnih i bogatih na lokalnoj i globalnoj razini, opasni profitabilno orijentirani turbokapitalizam, uništavanje prirode, nekontrolirano trošenje prirodnih resursa, ubrzano naoružavanje, jačanje religijskoga fanatizma i pojava novih pandemija. Posebno zabrinjava činjenica da su ljudi u kriznim vremenima na poseban način zbunjeni, da teže pronalaze rješenja izlaska iz krize.
Upravo je koronakriza pokazala da ni moderno društvo nije sposobno brzo i adekvatno odgovoriti na iznenadne probleme. Ni najpesimističniji analitičari nisu mogli predvidjeti da će korona izazvati tako velike poremećaje na globalnoj razini. Zabrinjava saznanje da čovjek kao pojedinac i društvo reagiraju često neadekvatno na iznenadne probleme. Pojedinac koji se nađe iznenada pred velikim izazovima ima dvije mogućnosti: prihvatiti krizu kao nešto nužno i trajno i pasti u depresiju ili pokušati pronaći put izlaska iz opasnoga stanja, dići se iz pepela. Slično je i s društvom. I u jednom i drugom slučaju veliko značenje igra povjerenje u sebe i druge. Posebno je važna vjera u onu dobru, pozitivnu energiju u pojedincu i društvu. Ono što budi nadu jest spoznaja da su se ljudi vrlo često u kriznim situacijama pokazali sklonijim dobru nego zlu.
Iako je ljudska povijest puna negativnih primjera koji govore o tome da se čovjek može ponašati gore od životinje, postoji mnoštvo primjera koji upućuju na to da je u čovjeku duboko ukorijenjena sklonost dobru. Doba koronakrize daje upravo naslutiti, unatoč negativnim ispadima pojedinaca i grupa, da je u ljudskom srcu prisutan velik potencijal za činjenje dobra i spremnosti na žrtvu za druge. Krizna vremena, kao današnje, upućuju na još jednu važnu činjenicu – na ljudsku ovisnost o drugim ljudima. Upravo je čovječanstvo zadnje dvije godine naučilo da budućnost pojedinca i svijeta u cjelini ne ovisi samo o tehnološkim mogućnostima, nego prije svega ljudskoj sposobnosti činiti dobro, čak i tada kad ugrožava samoga sebe. To iskustvo daje za pravo filozofu Rutgeru Bergmanu kad kaže da je čovjek ipak prirodno dobro stvorenje. To se pokazalo u zadnje dvije godine kad su stotine tisuća zaposlenih u bolnicama širom svijeta, od medicinskoga osoblja preko uslužnoga do onoga u logistiki, pokazali spremnost na žrtvu za spas drugih. Njihov altruizam ne smije biti stavljen pod upitnik zbog bolesnih teoretičara urota i »asocijalnih idiota« koji u svemu vide manipulaciju. Uprava ta sposobnost koju svaki pojedinac nosi u sebi daje nadu da je svijet sposoban izići iz svake krize, pa i one o kojoj govore kolapsolozi, i to pod uvjetom da se vrati univerzalnim vrjednotama koje upućuju na to da se više isplati imati mir nego rat, altruizam nego egoizam, ljubav prema svemu stvorenomu nego neodgovorno ponašanje i razaranje. Jer onaj tko zbog profita i trenutačnoga užitka razara, siječe granu na kojoj sjedi.
