Nakon Dušnoga dana, a pred kraj liturgijske godine, Crkva donosi Pavlovu poslanicu Solunjanima. Kaže apostol Pavao: »Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.« Rečenicu započinje riječima: »Ako vjerujemo…« I zbilja, je li u vjerničkim mislima prisutan najvažniji razlog vjere, Isusova smrt koja se dovršava uskrsnućem?
»Ako« i »onda« dva su veznika kojima se najčešće izrazi pogodbena rečenica. Izvršavanjem »ako« događa se »onda«. I apostol Pavao izreče jedan »ako«. Snažan to bijaše »ako« jer je vjerojatno i njegovu zajednicu u Solunu mučio problem smrti te što se događa nakon nje. Kaže on: »Ako vjerujemo…« Trebalo je vjernicima, toj osebujnoj zajednici u Solunu, izreći jedan »ako« jer kao da je bio prisutan strah od smrti, nekakva sumnjičavost da će Bog ispuniti svoja obećanja.
Nije li u kršćanskom životu potreban taj Pavlov »ako«? Ne treba li uvijek nanovo gurkati vjernika neka čini dobro, neka vjeruje, neka se prepusti Gospodinu, neka se ne boji žrtve, neka se ne ustručava opraštati, jer ako se tako čini, razumijeva se i Božji blagoslov. »Ako« utišava upitnik u vjerničkim glavama, rješava nedoumice, tjera na odluku. Jednostavno, »ako« ne dopušta stajanje na mjestu.
Pavlov »ako« ima ideju pa se apostol preobražava u iskrena nositelja radosne vijesti. Ako vjeruje, ne će mirovati; ako se nada, ne boji se ni lanaca ni bičeva ni zatvora; ako ljubi, ne će ga obeshrabriti povrede od ljudi. Njegov je »ako« životvoran, lepršav, ispunjen je dobrim stvarima, ne prijeti, nije zavijen u crne misli, nije razočaran, i najvažnije – nije zloćudan. I dok je ljudima govorio o smrti, o kraju ljudskoga života, on je usredotočen na Kristovo uskrsnuće. Nigdje negativnih misli, nema tu usmjerenja u ništavost, nego je prepun vjere da Bog sve okreće na dobro. Možda bi i u ovo vrijeme, dok se govori o ratovima, o krizama, o rashodima, o plašenjima, bilo proročki izreći jedan Pavlov »ako«: jedan »ako« koji će izmamiti osmijeh, koji ne će zazivati tugu, nego će u ljudskom srcu probuditi ono što odiše životom, a to je pobjeda Kristova uskrsnuća.
Ivan Zlatousti zabrinut je za one koji iz događaja uskrsnuća stvaraju pomutnju pa dramatiziraju: »Postoje neki koji ne vjeruju u uskrsnuće jer ne poznaju Boga. Nego, recite mi, što je lakše: ni iz čega stvoriti nekoga ili ponovno podignuti onoga koji se raspao? Što oni kažu? Netko je doživio brodolom i utopio se u moru pa su ga uhvatile mnoge ribe i svaka je pojela dio njega. Zatim je jedna od tih riba uhvaćena u jednom zaljevu, druga u drugom, a svaku od njih pojeo drugi čovjek dok su u ribama bili komadići ljudskog mesa. I onda su oni koji su pojeli ribe umrli na različitim mjestima, a možda su ih pojele i divlje zvijeri. I, kada je došlo do takve velike zbrke, kako će čovjek ponovno ustati? Tko će skupljati njegove komadiće? (…) Reći ćemo ono što je apostol rekao, da sav život izvire iz raspadljivosti. Zar niste vidjeli stablo smokve, kakvo ima deblo, kakve stabljike, koliko lišća i grana i korijena, zauzima silnu zemlju i u nju je utisnuta. A sve izvire iz zrna koje je bačeno u zemlju i samo se prvo raspalo. Da se nije raspalo i rastopilo, ništa ne bi bilo od stabla. (…) Ne vidite li svaki dan uskrsnuće i smrt u razdobljima našega života? Gdje je nestala naša mladost? Odakle naše godine? Kako to da se onaj koji je ostario ne može učiniti mladim, već rađa drugo, vrlo malo dijete, pa ono što ne može dati sebi, daruje drugome?«
Vrijeme je da se manje pobuđuju sumnje u »ako«, manje stoji na mjestu zamišljeno gledajući život koji prolazi, a snažnije prihvati djelo vjere. Apostol Pavao bio je takav jer kamo bi došao da se stalno propitivao, da je ostajao u nekim nedoumicama? Ne bi tada ni njegov »ako – onda« zaživio u životu. Koliko bi tek bilo jasnijih vjernika da i u svojem životu provode »ako – onda«, onih koji će odlučim djelima posvjedočiti vjeru, koji ne će biti zaključani u svojim mislima, nego napokon nešto konkretno učiniti ili moliti za stvarnu potrebu u Crkvi. Takvo je uostalom i odrastanje, ono je prihvaćanje odluka i nošenje bremena koje se u životu prihvatilo. Kršćanin koji se uhvatio za Pavlov »ako«, znat će da će ga taj put dovesti do »onda«, do Spasitelja.
Gospodine, pogodbe u nas unose stres, uznemiruju naše planove, no nemoj
nam dopustiti da se u Tvojim obećanjima poljuljamo, nego nas osokoli jer
su ona put do Sina, koji kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
