Simboli, znakovi i geste nešto su što je čovjeku uvelike potrebno kako bi uspostavio vitalni odnos s Bogom. Iz toga je razloga Katolička Crkva u svojoj dugoj povijesti razvila mnoštvo simbola i znakova kojima je nastojala čovjeka vezati uz ono nebesko, oku neuhvatljivo. Hrvatska riječ simbol i dolazi od grčkoga glagola symballo, što bi značilo međusobno se ophoditi, tj. biti u odnosu s nekom stvarnošću. Katkada se glagol prevodi i s međusobno se potpomagati.
Stoga je primjerice za kršćanina križ simbol, odnosno putokaz k ophođenju s nebom. On ga treba usmjeriti na promišljanje Boga te na kraju na razvijanje što snažnijega osobnoga odnosa s Bogom. Odnosa koji ne će ostajati tek na razini znaka i simbola, nego ga uvoditi u dubine otajstva samoga Boga. Jer tek poznavanje simbola na pukoj intelektualnoj razini bez razvitka osobnoga i živoga odnosa s Kristom od kršćanstva pravi na neki način karikaturu. A karikatura jest neki odraz stvarnosti koju predstavlja, no ipak tek njezin obris, a ne sama stvarnost. Na karikaturi veliki čovjek vozi onaj mali, malecni bicikl. Kada to gleda, dijete se smije do suza jer i ono vidi da je to groteskni prikaz stvarnosti u kojoj odrasli ljudi žive.
Stvaranje živoga odnosa s Bogom
Evanđelje koje nema namjeru biti karikatura, nego želi istaknuti simbole koji su od vitalne važnosti za stvaranje živoga odnosa s Bogom, ove nedjelje prikazuje scenu Isusova krštenja na Jordanu. Scena je to koja uistinu zapanjuje ako se Lukina evanđeoska naracija čita od početka. Naime, prva dva poglavlja Lukina evanđelja prikazala su način Isusova dolaska u svijet ljudi i odnosa. Bio je to običan, a istodobno vrlo neobičan dolazak. Pokretač mu je Bog, i to snaga njegova Duha koja oplođuje krilo Blažene Djevice Marije.
Istoj pokretačkoj snazi vidljivo je bilo u prva dva poglavlja kako se čovjek ipak trebao i otvoriti svojim osobnim i voljnim pristankom. Baš kao i prilikom blagoslova obitelji oko Božića. Dolaskom u obitelj svećenik na otajstveni način unosi Krista u obitelj, kako će reći obrednik blagoslova obitelji. Otvorena vrata i još otvorenije srce tada prima blagoslov koji čovjek promatra okom tek na razini simbola i gesta koje svećenik prikazuje, no ono nevidljivo ostaje oku skriveno. A čini se da je upravo to nevidljivo i istinski najvažnije. Ono što nadilazi gestu škropljenja vodom.
Ono nevidljivo, o kojem je ovdje riječ, čini se da je presudno i za shvaćanje Kristova krštenja na Jordanu. Krist je na vidljivoj razini prikazan kao svi drugi ljudi jer Luka naglašava kako se krstio kad i svi drugi. Nekomu to biva razlogom da Isusa proglasi grješnikom jer je Ivanovo krštenje vršeno u starijoj životnoj dobi te je bilo znak obraćenja i životnoga zaokreta. Ipak, čini se da to nije razlog Isusova krštenja, a to kroz pomno čitanje Lukina teksta, i to od početka, biva uvelike jasnim. No vrijedi to pojasniti.
Krštenje Duhom i ognjem
Isus Krist je za Luku prikaz ljudskosti koja se otvara božanskomu, no budući je Krist bogočovjek, a ne tek samo čovjek, očito je kako je u njegovu slučaju kod krštenja na stvari druga stvarnost. Stvarnost je to koja nadilazi tek uranjanje u vodu i početak novoga života. Jer Kristu ne treba obraćenje, ono je potrebno čovjeku koji je grješan. No kako mu to pojasniti ako ne potapajući se u vodu zajedno s njim. Miješajući se s kalom ljudskosti.
To osobito razumiju stariji ljudi koji već imaju neko iskustvo života. Uvijek će reći kako se riječima može postići nešto, no primjerom života puno više. Čini se da Krist čini upravo to. A kako će drukčije jer on je Riječ koja je tijelo postala. Tijelo, a ne tek ideja. Baš kao i kršćanstvo, ono hvata korijena u životima ljudi ili ga jednostavno nema. Ono svoj izvor ima u susretu sa živim Bogom, a zatim, crpeći snagu iz toga odnosa, prelijeva se na sve što čovjek jest. Tada čovjek biva spreman pomoći drugomu čovjeku i činiti mu dobro, a ne zlo. Od zla se odustaje jer je ono rasap čovjeka i onoga što on jest budući da negira čovjeka i njegovu bit.
Sve do sada rečeno teško će biti shvatljivo ako čovjek ne nadiđe promatranje simbola i znakova crkvenoga života na jednoj tek pukoj ritualnoj razini. To potvrđuje i činjenica da Luka Kristovo krštenje, ono koje će on podjeljivati, razlikuje od Ivanova krštenja koje se događa vodom. Krist je u trenutku krštenja, dok se molio, prikazan kao onaj na kojega u tjelesnom obliku silazi Duh Sveti. Luka tako Krista prikazuje kao onoga koji biva ispunjen Duhom jer je u svojoj osobi posrednik između neba i zemlje. On istoga Duha ima u punini te je time izvorište svima koji će mu kasnije pristupati i od njega primati snagu Duha Svetoga. Stoga će Kristovo krštenje biti i proglašeno krštenjem Duhom i ognjem. Simboli su to Božjega života te odraz nebeske stvarnosti u životima ljudi.
Povezanost nebeske i zemaljske stvarnosti
Krist stoga u evanđeljima u trenutku primanja krštenja, a zato i blagdan krštenja Gospodinova, želi istaknuti važnost žive i realne povezanosti nebeske i zemaljske stvarnosti. Božji prilazak čovjeku dogodio se kako bi zemaljskomu otvorio pristup nebeskomu životu. Iz istoga razloga i danas brojni vjernici svoju djecu donose na krštenje. Nosi ih vjera da će krštenjem svojoj djeci dati neprolaznost.
Isti neprolazni život u čovjeka biva upisan kroz obredne geste koje čini svećenik ili đakon u trenutku krštenja, no svima njima istinski smisao i ljepotu daje vjera koju čovjek gradi u svojoj nutrini. A tu vjeru i njezine istinske dubine može izgraditi jedino vitalna sila Duha Svetoga. On je onaj koji čovjeka vodi u dubine, kako kaže poznata duhovna šansona. Otvarajući se njemu u iskrenoj i čistoj molitvi, vjernik sve više spoznaje ljepotu kršćanstva, a ne tek njegovu karikaturu. Tada ono ne blijedi, nego blista u punini. Baš kao posuda u koju stavljamo svetu vodu prilikom blagoslova obitelji.
