Veliko razočaranje priredio je hrvatskoj stručnoj javnosti, pa i brojnim građanima, Odbor za imenovanje ulica i trgova grada Zagreba kada je ozbiljno prihvatio jedan od najneozbiljnije sročenih prijedloga koje su mu dostavili Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Svjetski židovski kongres. Prema medijskim zapisima, te dvije udruge obratile su se svim jedinicama lokalne samouprave u Hrvatskoj navodeći popis ulica i trgova za koje tvrde da nose ime pojedinaca »povezanih s ustaškim režimom«. Spomenuti odbor Grada Zagreba odlučio je sada na temelju prijedloga tih udruga da se s (u)lica zagrebačke zemlje izbrišu imena 10 hrvatskih kulturnih djelatnika. Ne ulazeći sada u sva imena, vjernicima je u fokusu to što su neki bili istaknuti katolički mislioci 20. stoljeća. Uzalud je bilo nadati se da je prijedlog bio plod nekih novih otkrića, sustavnoga povijesnoga istraživanja, konferencija, simpozija, arhivskoga rudarenja ili kakva elaborata sročena s barem »pola force« u odnosu na elaborate kojima udruge pristupaju kada crpe domaća i međunarodna sredstva za financiranje svoga djelovanja ili kad podnose izvještaje kojima opravdavaju sve potrošeno. Ne.
Javnosti je dostupna tek tablica u kojoj se navodi ime »nepoćudnoga« nositelja ulice ili trga, mjesto u kojem se ta ulica ili trg nalaze i nekoliko opisnih rečenica sročenih u obliku presude. Zastrašujuća je ta lakoća posmrtne »likvidacije« iz javnosti imena ljudi među kojima su i ubijeni, i proganjani, i zastrašivani ne samo pod komunističkim režimom; među njima su i oni koji su se otvoreno suprotstavljali i fašistima i nacistima.
Među imenima osoba kojima prijeti eliminacija sa zagrebačkih ulica nalaze se imena istaknutih katoličkih mislilaca: nadbiskupa Ivana evanđelista Šarića, svećenika Filipa Lukasa te laika Petra Grgeca, Branka Klarića… Nije jasno, primjerice, pod kojim je kriterijem za brisanje predložen Petar Grgec kao poliglot, književnik, profesor, znanstvenik, prevoditelj, istraživač, političar, socijalni radnik… Iako je proglašenje NDH prvotno pozdravio, kao uostalom i brojni drugi koji su u toj državi očekivali slobodu, nije se poistovjetio s režimom koji je promicao protunaravne zakone. On je nepoznate Židove na ulici pozdravljao skidanjem šešira, što je i Ivo Goldstein naveo u knjizi »Holokaust u Zagrebu« te zaključio: »Paradoksalno je i zaista žalosno da je taj čovjek nakon 1945. godine bio proganjan.« Na popisu za eliminaciju s uličnih ploča je primjerice i istaknuti geograf, ekonomist, svećenik Filip Lukas. Znaju li predlagači da je riječ o čovjeku kojega je na smrtnu kaznu osudio Okružni narodni sud za grad Zagreb 1945., a presudu je na temelju brojnih argumenata poništio Županijski sud u Zagrebu 2017.? Zar to nije dovoljan argument?
Slučaj s preimenovanjem ulica, koji se zahuktao baš u doba kada se komemoriraju žrtve svih totalitarizama, uključujući i komunistički, a još uvijek se ne zna za sudbine tijela desetaka tisuća žrtava, pokazuje da ideologije ne umiru, nego se samo na neko vrijeme mogu uspavati. Procjena djelovanja povijesnih osoba, bez obzira na to u kojem razdoblju živjeli, mahom je na povjesničarima i drugim relevantnim stručnjacima koji će neovisno, činjenično utemeljeno, u kontekstu vremena, bez revizionističkoga duha, cjelovito proučavati lik i djelo pojedinoga čovjeka. To je sada izostalo, barem kad je riječ o istaknutim katoličkim misliocima s popisa »nepoželjnih«, a politika je preuzela ulogu i sudca i »krvnika«, baš kao u stara vremena. One javne osobe koje danas predlažu novovjeka izgnanstva povijesnih ljudi kad-tad bit će također predmet povijesnih istraživanja u budućnosti. Ako nekomu nije danas jasno, već će u budućnosti biti jasnije čijoj su ideologiji u službi i s kojim ciljevima. Namjere nisu bezazlene.
