Iako Aristotel ne promatra dušu kao samostalni entitet poput Platona, uvjeren je da bez nje nema života jer je upravo ona ono što tjelesnomu (materijalnomu) udahnjuje život. Tek djelovanjem duše i organi postaju učinkoviti. Filozof ne misli samo na onaj najviši stupanj ljudske duše (racionalna duša), nego i na onu animalnu, koja je prisutna u životinjama. Bez te duše životinje ne bi imale sposobnost osjećaja i opažanja. A tu je i treći oblik duše, onaj vegetativni, koji biljnomu svijetu daje sposobnost razmnožavanja i prehrane.
Život i hedonizam
U duhu Aristotelova razmišljanja moglo bi se metaforički govoriti i o »duši civilizacije«, duši koja regulira odnose u društvu i pomaže jednoj civilizaciji da se razvija i živi. Kao što čovjek, životinje i biljke ne mogu egzistirati bez duše, moglo bi se reći da ni jedna civilizacija nije sposobna opstati bez onoga duhovnoga što je definira, čini drugačijom u odnosu na druge kulture i civilizacije. U ljudskom, životinjskom i biljnom svijetu, individualno gledano, postoji proces rađanja, sazrijevanja i umiranja. I civilizacije, povijesno gledano, imaju svoj početak, uspon i kraj.
Njemački filozof Oswald Spengler govori s kulturološko-morfološkoga aspekta upravo o rađanju, rastu i propadanju civilizacija. Analiza ljudske povijesti upućuje na to da su kulture i civilizacije uglavnom nestajale s propašću njihove »duše«, s nestankom vrijednosti na kojima su počivale. To se odnosi svakako i na religijske vrijednosti, koje su bile duboko ukorijenjene u društvo. Bez temeljnih vrijednosti koje ju definiraju i drže u životu, bez »osobne duše«, civilizacija gubi preduvjete za opstojnost. Spengler, uzimajući u obzir proces nastajanja, sazrijevanja i propadanja civilizacija, s pogledom na propast sedam najvećih kultura u povijesti, predviđa i propast zapadne civilizacije, što se odnosi na poseban način na europsku i sjevernoameričku.
Ne vežući se bezuvjetno za Spenglerovu teoriju da je rok trajanja civilizacija povezan s vremenom od oko tisuću godina, može se primijetiti da je zapadna civilizacija, koja je nastala na grčkoj filozofiji, rimskom pravu i židovsko-kršćanskoj religiji, na putu urušavanja. Teško je ne primijetiti, s obzirom na promijenjeni odnos prema starim vrijednostima, da današnji pojedinac kreira vlastiti stil života prema nametnutom javnom mišljenju (mainstream), uvjeren da je život dar koji treba iskoristiti do krajnjih hedonističkih granica.
Na rubu opasnoga urušavanja
Hiperindividualizam kao posljedica takvoga razmišljanja potisnuo je stare vrijednosti na kojima je počivala zapadna civilizacija. Umjesto duhovnosti, poštenja, iskrenosti, solidarnosti, zahvalnosti, prihvaćanja i tolerancije, kao i uvjerenja da nema uspješna života bez zajedničkoga rada sa zajedničkim ciljem, na sceni je pokušaj individualnoga fizičkoga optimiranja, pri čemu duhovne vrijednosti bivaju potisnute. Uvjerenje da budućnost ovisi samo o mladima dovelo je do potiskivanja svijesti da je za očuvanje jedne civilizacije potrebno i iskustvo starijih. Uvjerenje da sve ovisi o znanosti, tehnologiji i ekonomiji uspjelo je iz života modernoga zapadnoga čovjeka potisnuti svijest da napredak ne ovisi samo o inteligenciji i znanju, nego i o očuvanju duhovnih temelja na kojima se društvo razvijalo i opstalo.
Poigravanje atomskim oružjem, za što krivicu snose svi politički činitelji, kako oni na Istoku tako i na Zapadu, otvara mogućnosti i za apokaliptične scenarije. Europsko je društvo zbog tih prijetnja i mnoštva drugih ideoloških, političkih i intelektualnih propusta dovedeno na rub opasnoga urušavanja. Migracije mijenjaju »dušu« zapadne civilizacije, zbunjujući egocentričnoga pojedinca koji je potisnuo svoje civilizacijske vrijednosti uvjeren kako je dostatan sam sebi. S obzirom na ratna zbivanja u Ukrajini i Gazi, jačanje rigidne desnice izazvane nekontroliranim migracijama i pretjerivanje liberalne ideologije koja vodi u gubitak kulturološkoga i religijskoga identiteta, ali i sve izraženije probleme u ekonomiji, Europa se nalazi na opasnu putu civilizacijskoga kolapsa (societal collapse).
Potisnut dijalog
Uzimajući u obzir i prisutnost sve zahtjevnijega islama, kao i dezorijentiranost prosječnoga zapadnoga čovjeka i nezainteresiranost za religijsku tradiciju, mnoge su temeljne vrijednosti stavljene pod upitnik. Svaki objektivan promatrač stanja u Europi uočit će da je u zadnjih dvadesetak godina zapadna civilizacija u defanzivi u odnosu na sve prisutniji islam, koji se ne zadovoljava samo slobodom vjere, nego pokušava utjecati na promjenu pogleda na društveni život, a time i civilizacijskih vrijednosti. Svojedobno je zapadna civilizacija bila ugrožena opsadom Beča od strane Osmanlija. Da je Beč pao, bio bi to kraj zapadne civilizacije kakvu još uvijek poznajemo. Nekontrolirane migracije postale su velik izazov za Europu.
Problem pojačava činjenica da određene liberalne elite na jednoj strani svjesno urušavaju tradiciju koja je duboko vezana uz židovsku religiju i mudrost koja proizlazi iz grčke filozofije, a nekritički se odnosi prema sve jačoj prisutnosti istočnjačke duhovnosti i islama, što dovodi do promjene procesa u zapadnoj civilizaciji.
Utoliko bi se moglo reći da urušavanje zapadne civilizacije ne dolazi samo izvana, nego i iznutra. Problem pojačava činjenica da europski čovjek, pa i onaj sjevernoamerički, stoji pod dominantnim utjecajem empirijskih znanosti i pretjeranoga liberalizma, što ga sprječava da shvati važnost filozofske mudrosti. Znanost, tehnologija i liberalna ideologija dobile su božanske predikate, pri čemu je zaboravljeno da nema opstanka vlastite kulture i civilizacije bez umijeća mudroga upravljanja sadašnjošću koja kreira budućnost. Posebna opasnost leži u tome da je javno nametnuto mišljenje u društvu potisnulo dijalog među neistomišljenicima, što je dovelo do nezainteresiranosti za mišljenje drugoga i drugačijega.
Erozija civilizacije
Stvoreno je ozračje nevjerojatne robovske poslušnosti nametnutoj ideologiji, koja definira ljude kao dobre i loše, sebi poslušne i neposlušne. Izgubljen je osjećaj za javni diskurs o problemima, pa i o ugrozi vlastite civilizacije. Pa ipak postoji nada, i to samo ako zapadni čovjek shvati da svaka civilizacija, pa i ona zapadna, ima svoju »dušu«, od koje ne može odustati ako želi preživjeti. Vrijeme je da se kritički sagleda Darwinova teorija kako je »laktanje« najjače ljudsko oružje u razvoju i preživljavanju, pa time i u očuvanju jedne civilizacije.
Prema svim novijim istraživanjima zapadna civilizacija duguje svoj nastanak, razvoj i opstanak suradnje traženju onoga zajedničkoga koje povezuje, inspirira i čini ju životnom. Uostalom, novija sociološka i psihološka istraživanja upućuju na to da su djeca puno kooperativnija i međusobno solidarnija nego odrasli. Utoliko bi se moglo reći da »laktanje« nije odlika ljudskoga stvorenja, nego posljedica krivo shvaćenoga života. Vrijeme je za pozitivan odnos prema vlastitoj civilizaciji, prema vrijednostima koje je iznjedrila grčka filozofska mudrost, rimsko pravo i kršćansko-židovska religija. Vrijeme je za razgovor o svim problemima, i to u istinskoj slobodi, a ne lažnoj koja dopušta samo jedno nametnuto mišljenje. Samo se otvorenim razgovorom i istinskom suradnjom, zajedničkim traganjem za izlazom iz krize može zaustaviti erozija civilizacije u koju je, uz sve povijesne propuste, ugrađena duša demokracije, humanizma, multikulture i multireligioznosti.
