Ljudi su društvena bića, okruženi ljudima u svakodnevnom djelovanju i odnosima i većina je ljudskih potreba zadovoljena u interakciji s drugim ljudima. Većinom su ti odnosi jedinstveni, često neponovljivi, obojeni različitim aspektima komunikacije. Zdravoj i primjerenoj komunikaciji cilj je stvaranje surađujućega odnosa, bilo da je riječ o prijateljskom, partnerskom ili poslovnom odnosu. Već je prvi susret put prema razvoju dobroga ili lošega odnosa i svi sudionici toga odnosa imaju svoja očekivanja koja mogu biti usmjerena k zajedničkomu cilju ili ta očekivanja mogu biti suprotstavljena ili pak nerealna.
Svaka međuljudska komunikacija zbiva se na suptilnim i osjetljivim emocionalnim i kognitivnim međuodnosima. Dobri odnosi nisu rezultat slučaja, nego su odraz poznavanja određenih elemenata važnih za uspješnu komunikaciju i primjene tih elemenata u specifičnoj situaciji. Socijalne vještine kombinacija su interpersonalnih vještina (sposobnost efikasne interakcije s drugima) i intrapersonalnih vještina (sposobnost upravljanja vlastitim stajalištima i emocijama). Intrapersonalnim vještinama učimo o sebi, evaluiramo vlastite postupke, razmišljamo o odlukama koje moramo donijeti, postajemo svjesni vlastitih ograničenja koja mogu utjecati na uspostavu dobra odnosa.
Komunikacijske vještine temelje se na verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, aktivnom slušanju, izgradnji povjerenja, sposobnosti kontrole stresa u kriznim situacijama, razumijevanju osjećaja druge osobe, ali i samosvjesnosti. Neverbalnom komunikacijom iskazujemo osjećaje, emocije i stajališta; ona nam osigurava širu sliku i daje informacije kako se tko osjeća i što jedna osoba osjeća prema drugoj osobi i kakav odnos ima prema njoj.
Ljudi često zaboravljaju da je uspješna komunikacija više od obične razmjene informacija jer ona uključuje i razumijevanje osjećaja koji stoje iza tih informacija. I upravo se uspješnom komunikacijom može produbiti veza s drugim ljudima, usavršiti timski rad, uspješnije donositi odluke i adekvatno riješiti probleme.
Osoba koja posjeduje dobre komunikacijske vještine može primiti i poslati teške i ponekad bolne poruke bez stvaranja napetosti i narušavanja povjerenja.
Jedan od važnih elemenata komunikacije upravo je slušanje jer ono ne podrazumijeva samo razumijevanje izrečenih informacija, nego i razumijevanje kako se sugovornik osjeća tijekom komunikacije. Uspješnim se slušanjem postiže da se osoba osjeća da ju netko sluša, čuje i razumije što izgrađuje, jača veze među sugovornicima; uspješnim slušanjem stvara se okruženje u kojem svatko bez straha može slobodno izraziti ideje, mišljenja i osjećaje; uspješnim slušanjem može se umiriti sugovornika kojega su preplavile emocije jer mu se time šalje poruka da ga se razumije, poštuje i prihvaća njegovo emocionalno stanje. I aktivno slušanje nikako nije čekanje da se dođe na red kako bi osoba rekla ono što joj je na umu.
U komunikaciji osjećaji igraju značajnu ulogu, osobito prilikom donošenja odluka. Osoba vođena emocijama teško može razumjeti drugu osobu, čuti što joj druga osoba poručuje, što uvelike može utjecati na odnos. Upravo dobro upravljanje emocijama i uspostava kontrole nad emocijama osigurava primjerene alate za razumijevanje drugih, samoga sebe i svih poruka koje se žele poslati. A uspješna komunikacija zahtijeva razum i osjećaje i cilj je pronaći zdravu ravnotežu između njih.
Koliko god tko bio vješt u komunikaciji, često u odnosima dolazi do »kratkih spojeva« odnosno konflikata. I da bi konflikti i sukobi bili riješeni na obostrano zadovoljstvo i na zadovoljavajući način, važna je asertivnost koja pomaže osobi da se izbori za svoja prava ne povrjeđujući druge ljude.
Često dolazi do šumova u komunikaciji, pogrješnih vrjednovanja sugovornika, krivih zaključaka. No osobito su »opasne« komunikacije koje u sebi nose dozu podsmijeha začinjena prijezirom. Jer podsmijeh znači ruganje i omalovažavanje onoga komu se osoba podsmjehuje. Nisu rijetke situacije u kojima tko što govori i objašnjava, a jedna osoba ili više njih se pogledavaju i s podsmijehom komentiraju onoga tko govori. U tom trenutku osoba koja se podsmjehuje osjeća se nadmoćno ili se tako želi prikazati, prikazati se pametnijom. No rijetko kada osobe koje nastupaju s podsmijehom komuniciraju argumentirano jer ih upravo takav način komunikacije štiti od njihovih slabosti. Ljudi koji komuniciraju argumentirano imaju čvrsto stajalište, znanje i samopouzdanje te im podsmijeh nije potreban u odnosu s drugim ljudima. Ruganje zamjenjuju argumentima. Iako taj podsmijeh na prvi pogled može izgledati kao ubojito oružje, on je ništa drugo nego štit osobi koja ispaljuje taj metak. Jer s podsmijehom nastupaju neznalice, manipulatori, nečasni ljudi, oni koji osjećaju strah i nesigurnost. Oni koji se podsmjehuju žele nametnuti lažni autoritet omalovažavanjem drugih ljudi, imaju skrivene namjere i snažnu potrebu da ovladaju tuđim samopoštovanjem, da obezvrijede i nanesu emocionalnu bol. Osobe koje se »kriju« iza svoga podsmijeha zapravo su nesigurne u sebe, opasne su za sebe i druge ljude. Prava i autentična moć leži u prihvaćanju druge osobe, prihvaćanju njezinih potreba, sustava vrijednosti, misli i osjećaja. Takva je komunikacija zdrava i poželjna.
Podsmijehom se nešto skriva, a najčešće to skriva »kradljivac« istine, rušitelj povjerenja i zagađivač dobra raspoloženja. To su ljudi koji svojom nadmenošću i intelektualnim i emocionalnim nepoštenjem pokušavaju »ukrasti« iskrenost i istinu. Oni koji se podsmjehuju teško mogu uživati u društvu plemenitih i dobrih ljudi jer svemu pristupaju s cinizmom koji se najčešće manifestira u podsmjehivanju. I podsmjehivanje je odraz unutarnjega stanja osobe, obilježeno ljutnjom, nezadovoljstvom, osjećajem krivnje, osjećajem snižena samopouzdanja i naposljetku narušenom slikom o sebi. Podsmijehom ljudi najčešće žele omalovažiti druge kako bi se oni izdignuli, postali naoko snažniji i nadmeniji. I oni koji se u svojoj komunikaciji često podsmjehuju nemaju dovoljnu sposobnost za iskren i autentičan osmijeh. Sumnjičavi su prema drugima, ne pružaju zagrljaj kad ga druga osoba treba, ne pružaju emocionalnu utjehu. Podsmijehom stvaraju komunikacijsku barijeru, brane se od ljubavi i dobrote. I kad podsmijeh zamijeni osmijeh, poljuljaju se ljudske vrijednosti i zamagljuje se pogled.
Podsmijeh nije ništa drugo nego smijeh začinjen prijezirom, a jedini mu je cilj izazivanje srama i neugode kod druge osobe. No u biti podsmijehom osobe izbacuju vlastitu neugodu i sram. Svaki oblik omalovažavanja samoga sebe, zanemarivanje vlastitih osjećaja, odustajanje od osobnih potreba i vrijednosti dovodi do nakupljanja srama u osobi. Sve te zabrane malo-pomalo čine da se osoba podcjenjuje, ne voli sebe, što uvelike narušava samopoštovanje. Naposljetku osoba se počinje sramiti same sebe. Taj prijezir usmjeren prema samomu sebi ima potrebu »provaliti« van, što se najčešće očituje podsmjehivanjem i preziranjem drugih osoba. Takvi su često odrastali u takvu roditeljskom okruženju u kojem su kao djeca često bili omalovažavani, vrijeđani, ignorirani ili zlostavljani. I kao odrasle osobe koriste se upravo takvim obrascima ponašanja kao najčešćim načinom komunikacije i ophođenja s drugim ljudima.
Sniženo samopouzdanje, osjećaj straha, neuspjeha i bezvrijednosti najčešći su znakovi osjećaja manje vrijednosti. I svi su ljudi barem jednom osjetili nezadovoljstvo samim sobom, i to je posve očekivano i normalno. Strah od neuspjeha osobu može paralizirati, čineći je uistinu neuspješnom jer taj strah onemogućava primjereno suočavanje sa svakodnevnim situacijama. Jedno od obilježja osjećaja manje vrijednosti jest i strah od pokazivanja osobnih slabosti, nedostataka i mana. Takvi su pojedinci skloni prikrivati svoje nesigurnosti od svijeta koji ih okružuje na sve moguće načine, braneći se od mogućih povrjeda. Neki pojedinci posežu za izbjegavanjem uspostave socijalnih odnosa, čineći sve da izbjegnu dublje socijalne interakcije, a neki posežu za podsmijehom i omalovažavanjem drugih jer je tada njihov sram »spremljen« na sigurno, daleko od očiju drugih ljudi. Upravo ta maska omogućava pojedincu da preživi u psihološkom smislu, štiteći naizgled osobu od mogućih odbacivanja.
U svakom je odnosu i komunikaciji važno zadržati osobne granice koje moraju biti jasno postavljene te vlastito dostojanstvo. Iskazivanje poštovanja prema osobama koje se podsmjehuju, prihvaćanje njihovih potreba i dopuštenje da se podsmjehuju snažno je oružje u takvoj komunikaciji. Treba napomenuti da nije uvijek lako ostati smiren i staložen jer takav podsmijeh vrijeđa osobu, poziva na svađu i reakciju, ali to je upravo i cilj osobe koja ima takav stil ophođenja i ponašanja. S druge strane, ako je komu važan odnos s takvom osobom, jasna i otvorena konfrontacija takvoga ponašanja može biti djelotvorna. No valja biti spreman na činjenicu da druga osoba ne će možda u tom trenutku biti otvorena za rješenje problema. Tada je održavanja smirenosti i pribranosti s jasnim asertivnim stajalištem najučinkovitije.
