Kršćani su pozvani dijeliti. Put do Krista i spasenja je preko bližnjega. To se u ljubavi primjenjuje i na sve materijalne stvari koje ljudi imaju. Dijeljenjem se ljubav umnaža, svakim nesebičnim djelom, djelom ljubavi, sve više i više. A sebičnošću se ljubav smanjuje, svakim škrtim djelom sve je manja i manja.
Sve što ljudi bjesomučno čuvaju za sebe sve više umanjuje njihovu sposobnost da ljube. Kad bi im barem Bog otvorio oči da vide svoje slabosti i dao im snage da iziđu iz toga grča i konstantnoga straha da imaju premalo materijalne sigurnosti.
Jednom je jedan svećenik hrvatskoga podrijetla koji je župnik u jednoj župi u inozemstvu, kad ga je televizijski voditelj pitao kakva je zemlja u kojoj on živi, implicirajući na lijep i bezbrižan život u toj zemlji i ekonomsko blagostanje te silnu razvijenost, odgovorio da je to sebična zemlja. Zanimljiv odgovor. Zašto sebična? Zato što ne gleda kako da pomogne drugim zemljama u svojem okružju i možda pomogne pridonijeti njihovu razvoju, nego gleda samo vlastiti napredak i samo skuplja sve više i više.
Vrlo je lijepo primijetiti kako nasuprot tomu neke dobre obitelji u Hrvatskoj ipak žive misleći jedne na druge. Čini se da što imaju manje, to više dijele. Majke jedna drugoj pomažu u čuvanju djece, jedna obitelj drugoj posuđuje vozilo, izmjenjuju se za prijevoz djece do obrazovnih ustanova, dijeli se obuća i odjeća nakon što se preraste ili ne nosi više (ili je to nekomu sramota?), pazi se da se odjeća i svi materijalni predmeti čuvaju da bi i drugima dobro dalje služili. Ustupa se smještaj na obali ili u gradu za one koji si ne mogu to omogućiti. Djeca pomažu u učenju drugoj djeci. Neke obitelji i plaćaju školarine djeci iz socijalnih obitelji.
Pazi se na sve i dijeli se sve, pa i novac. I ako se nema nečega, pita se (je li i to sramota?). Ako se nemaju kolica za djecu, pita se tko ih ima. Ako netko nema novac za liječenje, pita da mu se iziđe u susret i pomogne, rodbinu, prijatelje, poznanike… A kada se nešto daruje, ne traži se poslije svoje – ne harači se i ne ‘kamatari’ se (tj. ne ucjenjuje se ljude emotivno ili drugojako!). E, to znači skromnost i siromaštvo, biti slobodan dati i ne gledati dalje za time, ne pamtiti… Bezrezervno.
