I ove je jeseni na znamenitim Varaždinskim baroknim večerima bas Berislav Puškarić, prvak osječkoga HNK-a odan baroknoj glazbi, nastupio s ansamblom »Camerata Garestin« i varaždinskim zborom »Chorus Angelicus« koji je izveo glasoviti oratorij »Juda Makabejac« G. F. Händela, poznat po zboru »See, the conqu’ring hero comes« koji se često izvodi uoči Božića. Budući da je ove godine popularizacija opere u Hrvatskoj dobila zamah prvim Zagreb Opera Festivalom, Berislav Puškarić svoja je razmišljanja o glazbi rado podijelio s čitateljima Glasa Koncila.
Prisjećajući se svojega nedavnoga nastupa u Händlovu oratoriju »Juda Makabejac«, sugovornik je pojasnio zašto često izvodi baroknu glazbu. »Händel je u svojoj glazbi utjelovio Boga. Ona je takva da vas spaja s nečim što je transcendentno! Obožavam Händela. Bilo mi je veliko zadovoljstvo pjevati u ‘Judi Makabejcu’. Imao sam sreću surađivati s maestrom Anđelkom Igrecom koji je vrlo produhovljena osoba. Dok smo održavali probe za ‘Makabejca’, prolazili smo kroz tekst na engleskom jeziku; išli smo na to da prenesemo duhovnost i emociju, i bez obzira na to što je izvođenje bilo koncertno, postavili smo se glumački. Mislim da je to potrebno jer čovjek mora duboko ući u ono što tumači. Ako nije tako, publika to odmah osjeti«, pojasnio je.
Na pitanje koliko G. F. Händel uspijeva dotaknuti današnjega čovjeka vokalni je umjetnik odgovorio da nije siguran koliko je optimističan odgovor moguć. »Parafrazirat ću jednoga od najcjenjenijih svjetskih dirigenata Nicolausa Harnoncourta, koji u knjizi ‘Glazba kao govor zvuka’ tvrdi da smo danas u gotovo bezizlaznoj situaciji jer je opće duhovno stanje našega doba takvo da smo potisnuli glazbu od središnjega mjesta na rubno i njezinu sveukupnost sveli samo na razinu emocionalnosti, zanemarujući njezinu mnogostrukost i kompleksnost.
Razumijevanje glazbe bilo je dijelom opće kulture, a danas je ona postala običan ukras koji operama i koncertima krasi prazne večeri, ili je dio javne svečanosti ili preko radija oživljava tišinu stana«, rekao je. Potom je pojasnio paradoksalnu situaciju; kvantitativno je više glazbe nego ikada prije, a da ona prosječnomu čovjeku pritom gotovo ništa ne znači, osim zgodnoga maloga ukrasa. »Većina ljudi, nažalost, tako doživljava glazbu, ali opet sam sretan što je manji (ili možda ne tako mali) dio ipak razumije. Ako glazbu promatramo kozmički odnosno matematički, ona je ugodna kada je matematički točna. U glazbi je bitna simetrija; kada se poslože sve vibracije u čovjekovu tijelu – vibracije tona – to je nešto što se uvijek, arhetipski, prepoznaje. Bez glazbe nitko ne može živjeti. Ona je dokaz da Bog postoji«, zaključio je Puškarić.
Na pitanje oblikuje li vjera njegov umjetnički rad umjetnik je odgovorio potvrdno te istaknuo da njegova radost i optimizam dolaze iz vjere. »Moj put s Bogom bio je dosta skokovit. Odgojen sam u katoličkom duhu i pitanja o Bogu uvijek su me zanimala. Odgovori mojih roditelja nisu me uvijek zadovoljavali pa sam sȃm tražio odgovore, čitao, osluškivao. Nekad sam imao osjećaj da me Bog drži na dlanu, a nekada i ne. Pogotovo sam imao osjećaj da nas je Bog sve napustio dok je trajao rat u Sarajevu gdje sam odrastao. Imao sam tada crne misli, mislio sam da to nije pravedno, nisam više volio sebe, nisam sebe više vidio kao nekoga tko može pridonijeti bilo čemu vrijednomu. Kao mlada osoba napunio sam se ratnim užasima tako da nisam nalazio ništa dobro sebi. Mjesecima sam imao osjećaj da ništa nema smisla, da je toliko patnje oko nas da je bilo kakva ideja o raju okrutna iluzija. Izgubio sam vjeru. Preselili smo se u Zagreb, gdje sam završio glazbenu akademiju. Hodajući po Zagrebu (možda je to bio Božji prst), našao sam se na Kaptolu. Pokucao sam na vrata i zatražio razgovor. Primio me pokojni fra Bonaventura Duda. Izložio sam mu svoju situaciju. Rekao mi je: ‘Berislave, moraš oprostiti.’ Mislio sam da nemam komu oprostiti jer nikoga nisam mrzio. ‘Ne, ne, ti moraš oprostiti sebi’, rekao je. Shvatio sam da moram oprostiti sebi svoju nesavršenost, svoje padove, biti zahvalan na njima, kako bih vidio koliko se čovjek sam treba truditi gledati svjetlo, a ne tamu. To me na neki način oslobodilo. Osjetio sam da me Bog voli, da me htio ovakvoga kakav jesam, da ima plan za mene«, ispričao je sugovornik.
Iz sugovornikova iskustva, publika najbolje reagira na operna djela u kojima su emocije okosnica libreta i radnje. »To su djela, recimo, Giacoma Puccinija, koji izravno ‘čačka po srcu’, i Giuseppea Verdija, koji to čini okolnim putom. Verdi je bio društveno odgovorniji čovjek od Puccinija koji je bio boem, ali i genij koji je glazbom znao opisati emocije. Neki današnji redateljski ekshibicionizmi u talijanskoj operi nemaju smisla. Opera ne smije izgubiti svoj identitet. Film o trima mušketirima ne treba staviti u moderno doba da bi ga današnji čovjek shvatio i autentično doživio«, rekao je i dodao da društveni kontekst veoma utječe na karakter glazbe. »Danas ćemo rijetko naći istinskoga glazbenoga stvaraoca. Čast iznimkama, ima ih, ali mnogo manje nego prije. Današnja instant-kultura, ubrzani način života, gubljenje duše, gubljenje sebe, pa i gubljenje dubljega smisla, odražava se na glazbu. Smisao, ljepota i umjetnost traži se izvan prostora gdje ih treba tražiti. Primjerice, ovogodišnji Eurosong po meni je bio Sodoma i Gomora.
Kao prvo, ta je glazba najčešće nelijepa, estetski neprihvatljiva, agresivna, izaziva u čovjeku nemir (opet čast iznimkama!). Kao drugo, to su lakše note koje u čovjeku nerijetko potiču prizemne nagone. Zapravo, to je zlouporaba nečega što je sveto za nešto što je, eto, kratkotrajan ukras.«
»Suvremeni kompozitori ozbiljne glazbe najčešće imaju praizvedbu, dvije izvedbe i to je sve. Publika nema trajnu potrebu za njihovim djelima«, rekao je sugovornik. Na pitanje kada se i kako počeo provoditi ekshibicionizam u opernoj režiji pojasnio je da je taj trend započeo prije tridesetak godina u Njemačkoj. »Ideja o inkluzivnosti i poštovanju različitosti otišla je u smjeru da se operna režija, koja je do tada bila prihvatljiva, počela doživljavati kao zastarjela, dosadna, te da treba krenuti u novom smjeru. Nove zamisli tako se često udaljuju od primarne ideje skladatelja i poruke opernoga djela, tako da danas imamo situacije gdje je glazba popratni sadržaj vizualnoga šok-efekta, a ono što je ‘bitno’ na sceni i što ‘šokira’ publiku su scenografije s golotinjom ili elementima rodne ideologije. Često je danas dirigent nažalost primoran biti u ulozi samo nekoga tko se brine tek da su ‘tonovi i dinamika na svom mjestu’, a cijeli je fokus usmjeren na redateljsku ‘šokantnost’, da se pruži nešto novo pa makar to bilo estetski potpuno promašeno. Ne volim to jer ne vidim smisao u tome. Znakovito, najveće operne kuće izbjegavaju takve inscenacije, one se ipak drže onoga što je skladatelj zamislio«, pojasnio je sugovornik.
Naposljetku, operni je prvak rekao da nema umjetnosti bez odnosa s transcendencijom. »Ima klasičnih opera koje tematski nemaju veze s Bogom. No ako su skladane na matematički simetričan način, čak ako je tematika bezbožna, a poruke pesimistične, ipak ta glazba ‘zaskoči’ čovjeka nečim što je lijepo i Božje. Od Boga je najdalja glazba ona koja nije kvalitetna, koja je estetski neprihvatljiva, ne prati prirodno i simetrično, ma kojega žanra bila«, rekao je.
